BARE ZA JUTARNJI: ‘Evo, umro je Bowie. Ali on je stao 1980. godine', JUTARNJI: NAPUSTIO NAS JE I LEMMY... Bare: 'Zar je Lemmy umro?! Kad? Ove godine?'

Singlovi i uspješni albumi su za industriju jako bitni. A primijetio sam da i u kući za koju ja izdajem stalno pitaju jesam li nešto napravio. Jebi ga, ti ljudi žive od toga i ja njih razumijem u svakom slučaju, ali ja ne mogu tako razmišljati”, tvrdi Goran Bare, frontmen Majki, čiji je posljednji album “Teške boje” iz 2011. ujedno bio priznat i od struke pomevši tada sve na Porinu, ali i od publike u cijeloj regiji. Dakako, može se reći posljednji rock and roll album s ovih prostora koji je naišao na tako široki prijem.Pedesetogodišnji bard domaćeg rock and rolla trenutno snima novi album naziva “Nuspojava”, zadovoljan je s novookupljenim bendom, opušteno rezimira stvari, te se čini da ga ništa ne može izbaciti iz takta. To jest, dogodila se takva situacija tijekom ovog intervjua, jer sudbina je htjela da baš od novinara s kojim je razgovarao sazna jednu neugodnu vijest.

- Meni se ne žuri. Radije ću sačekati neko vrijeme, nego izdati nešto što nije meni zadovoljavajuće. Samo mi je bitno da napravim što bolje pjesme i da to što bolje snimim. Radim pjesme koje sam prije napisao, ali s drugom postavom. Sad smo nekoj fazi gdje pjesme prebacujem na dva člana, tj. Krunu Domaćinovića i Davora Rodika koji vode sastav pa će onda oni napraviti neke aranžmanske kosture. Opet sam napravio promjenu. Nova postava nije toliko glazbeno superiorna, više ih osjećam kao da su to neki počeci Majki. Da se razumijemo, oni su izvrsni muzičari, ali su više rock and roll, nego, možda, jazz ili soul usmjerenja. Ja i dalje tvrdim da je “Teške boje” bio superioran album snimljen s najboljom ekipom s kojom sam do sada radio, ali i ova nova postava ima svoje vrijednosti. U prvom redu prava rock and roll energija.

Rekli ste da vas sadašnji bend podsjeća na prve Majke. Znači li to da je i novi materijal povratak vlastitim korijenima?

- Neće biti pjesme tako brzog tempa. Ima par žešćih, ali to je sve u skladu s mojim godinama i načinom na koji pjevam sada. Ne želim s 50 godina pjevati neke tinejdžerske pjesmice. Želim da sve bude odsvirano bazično, nešto na foru Bad Seedsa, a manje na prve Majke. Tekstovi su isto malo drugačiji, da ne kažem teži.

Znači starite sa svojom glazbom, iako je staro pravilo da rokeri ne žele ostarjeti kad je glazba u pitanju?

- A što im ja mogu, starim sa svojom glazbom. Ne mogu više pisati pjesme kakve sam pisao u mladosti. Ovo neće biti Majke, nego samostalni album.

Što, nema više Majki?

- Malo je više bez veze to nazivati Majkama. I na zadnjem albumu nije uopće trebalo pisati Majke, to sam tada napravio radi Zorana Čalića (bivši gitarist grupe, op.a.) jer je on rekao da bi se to trebalo zvati Majke, pa sam rekao: “‘Ajde nek’ bude.” Mislim, meni je svejedno. Može se zvati i Babasutra i Dedajučer.

S tadašnjim drugim gitaristom Damirom Trkuljom Šiljom ste ponovno u dobrim odnosima?

- Da. Dogovorili smo da će doći i odsvirati nešto na albumu, a sad ne znam hoće li ići s nama na turneju. Ako bude htio, onda je dobrodošao, ali mislim da ima puno obaveza s Gatuzom. Ali, tko zna, možda ga ponese. Nema garancije. A ako se ne bude sviđalo ni njemu ili meni, onda svatko ide svojim putem. Nismo djeca.

Kažete, tekstovi su teži. Što vas inspirira?

- U dosta novih pjesama pjevam o tome kako se raspada taj moj svijet. Ja sam u duši romantičan. Meni više nema ljubavi kakvom sam je nekad vidio. Ja dolazim iz vremena hladnog rata. Sve je bilo drugačije. Onda i taj rat što nam se dogodio... U biti ne želim se ni doticati toga, jer deset godina je zaista bilo previše. Mislim, uzeo mi je mladost, uzeo mi je najbolje godine. Sve mi je otišlo u nekom čudnom smjeru. A današnje vrijeme bih mogao okarakterizirati; previše materije, premalo duha.

Evo, recimo, sad je umro David Bowie. Taj čovjek je meni zaista jedan od najboljih umjetnika 20. stoljeća, ali priznajem da mi je njegova karijera stala 1980. S albumom “Scary Monsters”. Ostalo nisam slušao jer se po meni malo izgubio u osamdesetima, bio mi je opet OK s Tin Machine, kasnije jednostavno nisam pratio. Čuo sam par stvari koje su mi okej... Za ovaj “Blackstar” album sam čuo da je dobar, ali kad vidiš da je taj album snimio sa saznanjem da je gotovo i da odlazi onda mu se samo možeš nakloniti. I onda dolazi taj rakurs današnjice koji ne razumijem, a to je da sad svi nešto pitaju Lady Gagu i Madonnu o Bowiejevim utjecajima. Mislim, jel piše ta Lady Gaga svoje pjesme? To što ona izlazi iz ljuske jajeta na bini mene uopće ne zanima. Ja ni Bowieja nisam gledao kroz tu prizmu. Prvenstveno sam slušao njegovu muziku, a ne kakvu ima frizuru ili se našminkao ovako ili onako. Uzmimo samo ono što je on napravio u sedamdesetima, naročito onaj period od 1976. do 1980. godine. Evo, samo 1977. snimi svoja dva albuma “Low” i “Heroes” i napravi muziku za dva albuma Iggyja Popa i producira i svoje i Iggyjeve albume i to koje albume! Svoje “Low” i “Heroes” i Iggyjeve “The Idiot” i “Lust For Life”! Samo u jednoj godini!

Četiri legendarna albuma! Samo to da je napravio, bio bi mi kralj. I sad je on kao napravio veliki utjecaj na Madonnu i Lady Gagu! Dobro, u redu! Nek’ mi samo objasni kakav to utjecaj? Jel’ možda na Madonninu pjesmu “Ti si moja sretna zvijezda” ili “Ja sam materijalistička kuja”? Ali, eto, takav je svijet. Što se tiče ovog današnjeg vremena imam pjesmu koja se zove “Ljubav krvari” i baš govorim o tim stvarima kako ta moja romantična vizija ljubavi nestaje. Za mene ljubav nije samo ono “Volim te” i taj muško-ženski odnos. Ljubav je način života. Toga sve manje ima. Kao i način na koji se rade albumi. Nekad su ljudi radili, eto, četiri albuma u jednoj godini, a danas je to isto kao i industrija keramičkih pločica. I tu se ne može ništa. Vrijeme polako ide. Ono vrijeme iz kojeg ja dolazim polako odlazi. Evo, sad kad gledam ovako mator mogu zamisliti kako su se osjećali jazz muzičari kad se pojavio rock and roll. Sigurno su mislili: “Jebote, što se ovo događa?” Oni bi svirali po pet sati i onda bi izrezali samo ono što im je najbolje zvučalo u improvizaciji. Kad su vidjeli da tu sad odjednom svi snimaju pjesme od tri minute s neka tri akorda... Mogu misliti kako su se osjećali. Tako ja isto gledam na ovu producentsku glazbu koja uopće nema ni svirke. Tako je kako je, ja sam tužan zbog toga.

Počeli smo nešto priču o albumima. “Teške boje” bio je iznimno uspješan...

- Problem kad izdaš te uspješne albume je u tome da nikad ne znaš ‘ko sluša te albume. Gubiš svoju publiku i dobivaš neku novu s kojom ne znaš kako se ponašati. I Čalić je otišao iz benda radi takvih stvari, ja sam sam izgubio kompas. Bio sam navikao na moju staru publiku za koju sam znao kako reagira, kakvu muziku slušaju, ‘ko su ti ljudi, što je za njih loše, što im je dobro. A s ‘Teške boje’, kako je bilo puno koncerata i sviralo se posvuda, primijetio sam da su sad došli neki novi tipovi i neke nove žene koji jednostavno ne znaju odakle dolazi moja glazba i koji su njeni korijeni. Oni samo znaju za par pjesama i to je to. I onda sam na nekoliko koncerata pukao. Jednom smo u Slavoniji svirali s Rambom Amadeusom.

On je svirao prije nas onu pjesmu ‘Čobane vrati se’, a ja sam nakon toga rekao publici da su ovce. Naime, svirali smo neke pjesme koje nisu baš poznate i vidio sam da uopće ne dosežu do tih ljudi. Kad sam im ljut rekao da su zaista ovce, kao što im je rekao i izvođač prije mene, onda su oni poludjeli. Počeli su bacati kamenje i svašta po nama. Sjebali smo taj koncert. Par puta sam se suočio i s tim nacionalizmom za koji sam mislio da je napokon nestao. U Srbiji sam prekinuo koncert u Šapcu, a u Hercegovini u Širokom Brijegu jer je bila ista vibra, samo suprotne strane. Tamo u tom Širokom Brijegu skoro su nas linčovali. Ovoliko je falilo (pokazuje mali razmak kažiprstom i palcem). Na kraju je rulja nasrnula na kombi u kojem sam bio dok su dečki utovarivali opremu. Počeli su ga ljuljati ne bi li ga prevrnuli. Bacali su pivo na kombi, kamenje... isto kao i u Šapcu gdje sam i njihovim nacionalistima rekao porciju uvreda. Uglavnom, svašta sam doživio. U devedesetima je bilo možda i opasnija, ali ja sam znao tko mi je publika. Dakle, nije sve tako lijepo kad izdaš ‘uspješan album’.

Stvara li vam pritisak, u smislu da bi tako nešto uspješno trebalo ponoviti?

- U jednom dijelu svakako da, ali ja sam rekao da ću raditi tako da se uopće neću obazirati na to. Pritisak stvaraju ljudi jer žele ponovno zaraditi novce. I lijepo je kad imaš novce, ali ja sam još davno u osamdesetima odlučio da meni novac neće biti primarna stvar u životu i karijeri, već prvenstveno zadovoljstvo izvođenja i kreiranja glazbe. Ako tog zadovoljstva nema, onda mi ne treba novac. Onda ću se prijaviti na socijalnu pomoć. Ali, na svu sreću, još uvijek ima toga u meni.