Nakon što su 2017. nastupom u Lisinskom obilježili 20. godišnjicu od objavljivanja prvog albuma “Plays Metallica By Four Cellos”, poznati finski simfonijski metal bend Apocalyptica u ponedjeljak se vraća u Zagreb. Hrvatskim obožavateljima predstavit će, između ostaloga, novi studijski album “Cell-O”, a uoči koncerta u Tvornici kulture ekskluzivno smo razgovarali s Paavom Lötjönenom, članom benda koji je diplomirao na čuvenoj helsinškoj Sibelius glazbenoj akademiji, a u Apocalyptici je aktivan od samog formiranja sastava 1993.
Novi album, prvi instrumentalni poslije 17 godina, na tržištu je od 10. siječnja. Možete li nam reći nešto više o njegovu konceptu?
- Htjeli smo prenijeti vrlo snažne osjećaje, stvoriti nešto za naše najvjernije fanove i istinske ljubitelje glazbe. Album je zamišljen kao nezavisno umjetničko djelo, bez ustaljenih formata. Ovo je zapravo glazba za nas, za našu dušu. Svjesni smo da novi materijal možda i nije prikladan za široke mase, naše nove skladbe teško je opisati i kategorizirati. Iskreno, bio bih vrlo iznenađen kad bi ih počeli puštati u radijskom eteru, pa čak i na postajama koje su naklonjene rocku i alternativi. 'Cell-O' ima dosta elemenata metala, mračan je, ali i klasičan, slojevit, kontrastan, izazovan te pomalo težak - trebate sjesti sa slušalicama na ušima, zatvoriti oči i posvetiti mu se, koncentrirati se na glazbu. Na ovom albumu nema vokala, nema stihova i priče koji bi vam mogli biti svojevrstan vodič. Vi sami stvarate neki svoj imaginaran scenarij. Tako zapravo i treba biti, jer glazba je poput vremeplova - ona budi sjećanja, osjećaje iz prošlosti, pozitivne i negativne - od ljubavi, mržnje, sreće i strasti do tuge, depresije, straha...
Živimo u vremenima kad smo previše izloženi svemu, bombardiraju nas informacijama sa svih strana i teško je sve to upiti i procesuirati. Trebaju nam novi, drugačiji podražaji od onih koje dobivamo preko televizora, mobitela, računala... Sve ovo vrijedi i za glazbu, zato smo novom albumu pristupili drugačije i nadam se da smo uspjeli u toj misiji.
Kako je uopće nastajao “Cell-O”, tko sve stoji iza njega?
- Snimali smo ga prošle zime, u Helsinkiju, u vrijeme dok smo još bili na turneji koja je trajala 32 mjeseca, u sklopu koje smo odradili 240 koncerata u 47 zemalja. Pauzu od četiri mjeseca iskoristili smo za rad na ovom albumu. Sami smo ga producirali i ciljano smo ostali doma, u Finskoj, jer stalno smo na putu, a htjeli smo biti sa svojim obiteljima. Surađivali smo s odličnim inženjerom miksanja Andrewom Schepsom, koji je radio i s Red Hot Chili Peppersima te Michaelom Jacksonom, zbilja je majstor u svom poslu i uspio je tu slojevitost koju smo htjeli imati u pjesmama dovesti do savršenstva.
Svi mi iz benda bili smo zaduženi za apsolutno sve na 'Cell-O'. Naravno, što se tiče tehnike, imali smo odličnu ekipu koja se brinula za stotine i tisuće fajlova, snimaka - zahvaljujući njima, mi smo se mogli u potpunosti posvetiti produciranju i samoj glazbi. Dosad smo surađivali s fantastičnim producentima, ali ovaj put htjeli smo napraviti album bez tuđih otisaka na njemu, jer logično je da svaki producent u to što radi želi unijeti makar i najmanji dio samo sebi svojestvene formule, u tom smislu i sam producent djelomično postaje glazbenik, a mi smo to sad htjeli izbjeći, željeli smo da ovaj album bude isključivo dio naše male Apocalyptica obitelji, da zvuči baš onako kako smo mi to sami zamislili.
I sam naziv albuma djeluje moćno, asocira na svojevrsno resetiranje, povratak korijenima, jeste li to htjeli i postići?
- Da, vratili smo se prvobitnoj srži Apocalyptice, to definitivno stoji. Naslov albuma prati sve što se događa u svijetu, oko nas samih, baš u ovom trenutku, jer toliko je očito da smo došli do prekretnice, točke s koje nema povratka. Album je i tematski povezan s okolišem, apokaliptičnim scenarijima koji nas okružuju i izravno utječu na naše živote.
Našu aktualnu glazbu opisao bih kao 'gorivo za maštu i dušu onih koji je slušaju'. Naslov svake naše nove kompozicije može poslužiti kao smjernica, može vas uputiti prema onome što smo htjeli prenijeti publici, ali najbolje kod instrumentalne glazbe jest to što nema ispravnog i pogrešnog zaključka kad je slušate - kako ćete je doživjeti potpuno je unikatna, osobna i vrlo intimna stvar.
Finci i njihova ljubav prema metal žanru - je li to mit ili istina?
- Bojim se da je ipak riječ o mitu! Zapravo, metal je u Finskoj već godinama dio mainstreama, prije bih rekao da je Kalifornija prava meka za metalce. A naš finski mentalitet je... Uf! Teško je to objasniti! Ako je nešto u manjini, onda nam je to cool i fantastično. Sve 'veliko', jako popularno i sveprisutno u Finskoj će biti samo okej, doživljeno kao nešto što nije sto posto iskreno, autentično... Mi Finci smo mračne i pomalo čudne duše. Teško je preživjeti te duge i hladne zime, kao da smo u Mordoru! Onda je logično da se to reflektira i na glazbu, valjda su baš zato Finci toliko skloni mračnim žanrovima.
Ali dio tog finskog mentaliteta koji spominjete je i skromnost, a ona je kod Apocalyptice itekako vidljiva.
- Da, jer biti preponosan za nas je sramotno i nije poželjno. Mi Finci volimo uvijek čvrsto stajati na zemlji, u Finskoj se ne priznaju kult nedodirljivih celebrityja i statusi zvijezda. Poniznost i iskrenost, prvenstveno prema sebi, a onda i svima drugima, nama su prioriteti. Na kraju krajeva, svi ćemo se jednom pretvoriti u prah, zar ne?
Svojedobno ste radili kao učitelj sviranja i instruktor skijanja. Kako danas stojite s time?
- Nažalost, niti za jedan od navedenih poslova trenutačno nemam vremena. Jednog dana, kad ostarim, preselim se na selo i nabavim psa, jer to mi je želja, planiram se posvetiti davanju satova sviranja. Jer rad s djecom je puno više od samog procesa učenja - ti toj djeci nisi samo učitelj ili mentor, postaješ im drugi otac, stariji brat, a osjećaj da mladim ljudima daješ dio sebe, svog znanja i iskustva je neprocjenjiv.
Što se tiče skijanja, prije dvije i pol godine slomio sam ahilovu tetivu, baš usred turneje, ali već dan poslije operacije nastavio sam odrađivati koncerte. Oporavljao sam se dobrih godinu dana i onda sam lani, opet na skijanju, ozlijedio koljeno, slomio ga... Ali i dalje skijam, ne znam što bih bez toga, to je moja druga strast. Kad ne sviram i ne skijam, uhvate me depresija i tuga, ne mogu zamisliti život bez te dvije aktivnosti.
Što možemo očekivati od koncerta u Zagrebu?
- Dat ćemo sve od sebe, kao i uvijek, ali iskreno, toliko smo pod stresom zbog novih pjesama! Naravno da ima treme, prvi put uživo pred fanovima sviramo nove kompozicije koje je zbilja teško i zapamtiti i izvoditi, tu je bezbroj sitnih detalja na koje moramo paziti, uglavnom, prestravljeni smo! Bit će starih hitova, pjesama s albuma 'Shadowmaker', novih stvari... Veselimo se, u Zagrebu nam je dosad svaki put bilo jako lijepo!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....