Ante Tomić: Zbog nje mi je žao kao psu što ne vozim

Američku muziku, osobito country, zaista sam shvatio kada sam upoznao američke ceste. Doživljaj je potpun kada otkrijete kako pjesme pripadaju krajoliku koji promiče kraj prozora, sivoj asfaltnoj vrpci što vijuga uz kilometre bodljikave žice, drvene farme na rubovima gajeva, državne zastave na trijemovima i čudne natpise iznad zalogajnica. Iznenada vam postane jasno zašto su Tomu Waitsu važna imena gradova, a Bruce Springsteen ne propušta navesti marku i godište automobila. Tuge i čežnje pjesama poput “Up On Cripple Creek” ili “Leaving Lousiana In The Broad Daylight” tek u prostranstvima koja prelazite dobivaju svoj cjeloviti smisao. Steel gitara divno se slaže sa zvukom motora.

Bio je to trenutak kada mi je stvarno bilo kao psu krivo što ne vozim. Ta stvar mi i inače zna često zasmetati, ali obično samo zbog muzike. Jedini istinski nedostatak onoga koji nema položen vozački ispit, ako mene pitate, je u tome da ne možeš birati muziku u autu. Jer znate kako je, tko vlada volanom, vlada i radijem, a nema ih mnogo koji shvaćaju kako su Commander Cody And His Lost Planet Airmen izvrstan izbor za putovanje.

Ovoj nevolji dovijam se snimajući kompilacije, brižljivo birajući pjesme gotovo uvijek prije nego što moram putovati s nekim u čiji glazbeni ukus dvojim. Kao dijete sam često povraćao u automobilu, ali danas mi bude muka jedino ako vidim da majstor u vratima ima CD Celine Dion i najveće hitove Erosa Ramazzottija.

E, daj da ti pustim nešto”, kažem ja tek što smo sjeli, dok se on nije sjetio staviti nekakvo svoje kancerogeno smeće, i unutrašnjost kola uskoro ispuni duhoviti i osjećajni country rock broj, meni najdraža pjesma o putovanjima, “Willin” Little Feata. Trik mi rijetko kada uspije. Jedva što smo došli do refrena, zgranuto shvatim da se muzika malo-pomalo stišava. U prvi tren pomislim da sam nešto zeznuo u snimanju, a onda shvatim da tip na volanu ima dugme za glasnoću zvučnika. Mogao bih ga ubiti kad mi to napravi.