Ante Tomić: Gram Parsons ti probudi želju da pobjegneš u svijet

Joshua Tree u Kaliforniji, barem ako je suditi po fotografijama, izgleda kao Perković i teško je pojmiti zašto je riječ o mitskom mjestu popularne muzike. Globalnu slavu pustinjski je gradić stekao kada se njegovo ime našlo u naslovu najboljeg albuma grupe U2, ali meni su važnije reference da su tu živjeli Eric Burdon, Victoria Williams i Mark Olson i nesretno umro Gram Parsons.

Ovaj posljednji navodno je čak želio da se njegov pepeo raspe po pustinji Mojave pa su njegovi drogirani prijatelji, u vjerojatno najidiotskijoj epizodi u čitavoj povijesti rocka, ukrali lijes, polili ga benzinom iz kantice koju su napunili na pumpi i bili uhapšeni tek što je plamen uhvatio lakiranu površinu.

Zgoda je užasno bizarna, ali opet, čuđenjem i smijehom koji izaziva, čini mi se vrlo prikladnim krajem za ovoga talentiranog glazbenika, ako uopće ima prikladnog kraja za nekoga tko je umro u dvadesetšestoj. Grama Parsonsa zamišljam kako Huckleberryja Finna rock’n’rolla, nasmiješenog južnjačkog dječaka lutalicu, obješenjaka s lulom koji je na splavi zaplovio niz rijeku i putem doživio brojne pustolovine.

Posthumno objavljena “Return of the Grievous Angel” upravo je takva jedna, skitalačka pjesma, o mladiću koji se vratio kući da svojoj djevojci na trijemu ispriča o gradovima koje je vidio, o svjetlu i tami koje je otkrio i kraljevima koje je upoznao.

Umoran od mnogih prašnjavih cesta, Parsons svojim lijenim kaubojskim glasom, zagrljenim s ekstradjevičanskim sopranom Emmylou Harris, pripovijeda tu nevjerojatnu storiju, a James Burton solom na Fender Stratocasteru otraga mu sve potvrđuje. “O, da, gospodine, vjere mi, svaka riječ je istinita”, učini ti se da govori ta električna gitara.

“Return of the Grievous Angel” jedna je od onih pjesama zbog kojih kroz prozor pogledaš plavo nebo i poželiš otići u svijet iza devet mora i devet planina i da te nitko nikada više ne nađe.