Američki reper dobitnik je Pulitzera za glazbu. Logičan nastavak iste borbe koju je započeo Dylanov Nobel za književnost

Kada jedan rap glazbenik dobije najveću svjetsku novinarsku nagradu, pojave se oni koji će se svim silama truditi objasniti zašto glazbeno djelo može u isto vrijeme biti i briljantan novinarski rad, kao i oni koji će se zgražati nad dodatnim koracima u eroziji tradicije.

Tek dvije godine nakon što je globalni kulturni establishment potresla informacija o Bobu Dylanu kao osvajaču Nobelove nagrade za književnost, svi smo se podsjetili na to da se pravila igre konstantno mijenjaju, a Pulitzerova nagrada - koja je dosad glazbu priznavala samo u formi klasike i opere - za album “Damn” američkog repera Kendricka Lamara tako je u neku ruku samo logičan nastavak iste borbe, sličnim sredstvima.

Borbe koja je dovela do konačne pobjede popularne kulture u, ako već ne globalnom, onda svakako američkom i tzv. zapadnjačkom kulturnom mainstreamu. Možda je i ne doživljavate tako, ali činjenica jest da je svaka smjena generacija odgovorna za prepakiranje i radikalni “ribrending” svega; svaka opasna igračka iz mladosti postane kad-tad playlista na mobitelima mame i tate.

Lirski tsunami

Uspon Kendricka Lamara je prilično zanimljiv fenomen. Kada je prvim albumom za velikog izdavača, “good kid, m.A.A.d. city” iz 2012., postao miljenikom medija pa osvojio i srce Lady Gage, koja je remiksirala hit “Bitch, Don’t Kill My Vibe”, svi su okrenuli uši u njegovu pravcu.

Hype je rastao i širio se internetom poput požara u šumi megabajta, a Kendrick je svakim novim albumom i svakim novim pomakom odlazio u širenje područja djelovanja, miksajući u jedan niz spoken word poeziju, hip hop, funk i soul, pametno vozeći slalom između komercijalnih hitova i hermetične avangarde. Danas je jedan od rijetkih koji u glazbenom mainstreamu zastupa hip hop tradiciju Kalifornije, iako prije svega geografski, što jest postignuće u industriji kojom već godinama dominira američki Jug.

Možda upravo zato što dobrim dijelom i zvuči kao sve što slušamo ili smo već čuli - glazbeno, producira ga jedan od kraljeva Atlanta trap basa, Mike Will Made It, koliko i ikone nešto starije škole hip hop ritma, The Alchemist i 9th Wonder.

I pri tome, kako god upakirao svoje rije­či, ne odustaje od lirskog tsunamija, po­sebno ako ga usporedimo s većinom da­našnjih popularnih hip hop imena, čije - da parafraziramo Edu Maajku u duetu s Hladnim pivom - cijele pjesme sadrže teksta koliko jedan Kendrickov refren. Ponekad se stoga čini čudnim koliko je zapravo popularan - ili možda i ne, ako znamo da u svijetu kojim vladaju Migos i Future, postoji dovoljno onih koji i dalje traže nešto drugačije.

Kao što je Matej Dučkić Suicidal, pripadnik novog vala hrvatskih repera koji uskoro objavljuje album za Dallas Records i veliki obožavatelj Kendricka Lamara, lijepo primijetio: “Vještina i eksperimentiranje hip hop zvukom i glazbom općenito čini ga autentičnim i kompleksnim izvođačem, iako se jako često zna izgubiti u vlastitoj težini do razine neshvatljivosti površnom slušatelju”.

Crnački zeitgeist

Ali “Damn” ipak nije osvojio nagradu za poeziju, nego Pulitzera. O tome je li ga zaslužio ili ne može se raspravljati, iako o tome ima smisla raspravljati kao i o svakoj drugoj nagradi - zabavlja, ali ne vodi nikamo. U današnjoj Trumpovoj Americi - a vara se onaj tko misli da povi­jesni trenutak nije bio presudan za ovu odluku - ona dolazi s kratkim i slatkim objašnjenjem: Lamar je na svom četvrtom studijskom albumu, kažu, donio virtuoznu zbirku pjesama, iznimno autentične vinjete o kompleksnosti modernog afro­američkog života, pripovijedajući crnački zeitgeist kao nitko drugi.

I sve to jest u redu da nije činjenice da je po logici iste argumentacije u posljednjih nekoliko desetljeća hip hopa isto priznanje zaslužio i niz drugih, briljantnih, inovativnih, surovo sirovih “novinarskih” rap vinjeta objavljenih u formi hip hop albuma; spomenimo samo klasike izvođača kao što su Nas (“Illmatic”), Jay-Z (“Reasonable Doubt”), Notorious B.I.G. (“Ready To Die”) ili Dr. Dre (“The Chronic”), za početak početaka.

Samo, kvaka je u tome da je povijest hip hopa obilježena rasizmom, nerazumijevanjem i agresivnim ispadima predrasuda od svih koji su ovu glazbu i kulturu doživljavali kao autsajderi, kako na samom izvoru, u urbanoj i ruralnoj Americi 20. stoljeća, tako i na svim točkama planeta gdje je hip hop desetljećima demonstrirao snagu izvoza.

Jay-Z je od 1998. pa do 2004. bojkotirao Grammyje zbog katastrofalnog tretmana hip hopa, ali je od bojkota odustao kada je trebalo nastupom podržati svoju dragu. Danas, koje desetljeće poslije, Jay-Z i Beyonce su power couple srednjostrujaške Amerike, mnogi Grammyji sjede i na njegovoj polici, a iste te Grammyje 2018. otvara upravo Kendrick Lamar, izvodeći pjesmu “Anger”, u pratnji Bona Voxa, Edgea i Davea Chappellea, šaljući jasnu poruku svoje kulturne snage, ali i poruke svoga nagrađenog albuma koji miješa bijes, ponos, ljubav, mržnju, nasilje, mir, oprost i osvetu u introspektivno dokumentarno putovanje koje je negdje na pola puta između proizvoda i dnevnika, upozoravajući okolinu da je DNK američkog crnca, kao što kaže pjesma “DNA”, “seks, novac i ubojstvo”.

Kažu da novinarstvo i glazba mijenjaju svijet, ali čak i ako se s time ne slažete, ostaje ponovno vidjeti mogu li zajedno nekako pomoći.