Svi se sjećamo dvojca koji na svojim koncertima ne samo da savršeno svira i piše glazbu, već i izvrsno glumi, pjeva, pleše i izvodi komične dosjetke. Obojica su multitalenti koji žive u Beču i kao posebno nadarena čuda od djece završila su školu Yehudija Menuhina u engleskom Cobhamu gdje su se upoznali u osjetljivoj dobi od dvanaest godina. Jedan je tamo došao iz Sankt Peterburga gdje je odrastao u glazbeničkoj obitelji, a drugi kao prvorođenac koreanskih doseljenika iz obližnjeg Norwicha. To su violinist Aleksey Igudesman i pijanist Hyung-ki Joo koji su svoju karijeru vrhunskih klasičara-zabavljača počeli upravo u Zagrebu, kao gosti Prvog Zagrebačkog baroknog festivala (ZABAF-a) na ljeto 2004. godine i odmah produžili u Kastav na tamošnje Kastavsko kulturno ljeto.
Dvadeset godina kasnije
Dvadeset godina kasnije, u utorak, 3. prosinca, održali su u Zagrebu, u Koncertnoj dvorani Lisinski u organizaciji Dvorane svoj posljednji koncert oprostivši se dirljivo sa zagrebačkom publikom, darujući joj na kraju besplatno svoje CDove i DVDove uz dijeljenje autograma i poziranje za fotografije. U međuvremenu su obišli svijet, stvorili nevjerojatnu revoluciju u rušenju uštogljenosti i predrasuda koje prate klasičare, kao i granica između glazbenih stilova, izvodeći raznolik stilski repertoar samostalno, s orkestrima i mnogim drugim umjetnicima drukčijih sfera. Nebrojeno su puta gostovali u Hrvatskoj, na raznim mjestima, najviše u Dubrovniku na dvanaestak festivalskih izdanja Julian Rachlin And Friends, čiji su bili sastavni dio, gdje su se upoznali i s holivudskim glumcima, Sir Rogerom Moorom i Johnom Malkovichem, s kojima će kasnije surađivati diljem svijeta na koncertnim podijima. Nastupali su s Gidonom Kremerom, Mišom Majskim, Emanuelom Axom, ali i s glazbenicima pop sfere poput Robina Gibba (Bee Gees), Midgea Urea (Utravox), Kim Wilde i Billy Joela. Njihov posljednji šou Coda – The Final Nightmare Music (Završetak – Posljednja noćomorna glazba) donosi presjek njihovih best-of skečeva ali i ispovijesti o njima, o njihovu djetinjstvu, odrastanju, anegdotama s turneja i koncerata, koje iznose sjedeći na foteljama kao u nekoj televizijskoj emisiji. Poseban doživljaj omogućuje uvid u njihovu intimu, međusobna podbadanja, ali i šale na vlastiti račun, te općenito glazbenički put nekonvencionalnih klasičara koji su sposobni napraviti spektakularan multitasking šou. Otkrili su nam svoj put, reći će, simbolički i doslovno, od "stakla" do "zlata", aludirajući na svoje nastupe u dvjema koncertnim dvoranama bečkog Musikvereina, kao nepoznati duo u manjoj "Staklenoj dvorani", a kao proslavljeni par u najslavnijoj koncertnoj dvorani na svijetu, tamošnjoj "Zlatnoj dvorani".
Poznajemo ga desetljećima
Premda ga poznajemo desetljećima, prvi put smo čuli da Hyung-kiju nije bilo lako odrastati u engleksom Norwichu, pogotovo u vrijeme kada je ondje bilo vrlo malo Azijata, a poglavito su Koreanci bili rijetkost. Susretao se s raznim vidovima rasizma; rugali su mu se kao Japancu ili Kinezu, ali njegov je tata uvijek tražio od njega da svima otkrije svoje korejsko podrijetlo. "Ako je već rasizam u pitanju, neka bude točan", rekao mu je otac u obitelji u kojoj nitko osim njega nije bio glazbenik i nije imao neka očekivanja od samoga sebe. Danas je korejska kultura dio naše svakodnevice na Zapadnoj hemisferi, reći će, svi znaju televizijsku seriju Igra lignje, svi jedu popularni korejski gurmanski dodatak kimchi ili pak rado slušaju K-pop. U klasičnoj su glazbi upravo Hyung-ki i nešto starija operna diva Sumi Jo bili prvi koji su pokorili "zapadnjački" svijet. S Aleksejeve strane čuli smo manje intime, kao da je osjećao krimen zbog rođenja u Rusiji koja je danas agresor, zato se izražavao više glazbom, manje ispovijestima iz djetinjstva (on je jedan od skladatelja skladateljskog pogona holivudskog oskarovca Hansa Zimmera). Čuli smo njegov skladateljski prvijenac, Bastard Sonatu, koju je, reći će u šali, napisao za svojeg novopečenog prijatelja Hyung-kija s kojim je u početku bio u "hladnom ratu", a sve će riješiti jedna porcija omiljenog engleskog jela "fish&chips". Hladni je rat u svijetu prestao, slučajne li podudarnosti, kad i njihov intimni rat i dvojica su postala nerazdvojni prijatelji. Vidjeli smo opet vječne skečeve poput onoga s letvama "za velike ruke" Rahmanjinovljeva Preludija u cis-molu (jer pijanist kao Koreanac ima male ruke, uz neizostavnu opasku da su mu "samo ruke male"), kao i onaj sa zaključanom tipkovnicom na automat i kreditnu karticu s dodacima "Bratec Martin" i uputom "Ako želite svirati narodnjake, molim vas idite kući!". Nevjerojatan je spoj različitih stilova koji oni združuju u svojoj umjetnosti, poput Mozarta i glazbe za filmove serijala James Bond, Beatlesa i baroka, Billy Joela i Rahmanjinova, Beethovena i countryja, završivši dvosatno druženje s publikom s mega-hitom K-popa Gangnam Style. Tijekom večeri provlačila se misao o njihovu razlazu s mnogim razlozima autoironičnih referenci, poput otkrića umjetne inteligencije (u kojoj će svaki naći zamjenu za onog drugog), sve do piratske YouTube snimke njihove probe pod koju je netko napisao da su loša kopija originala. U svoj engleski jezik ubacivali su naučene hrvatske rečenice i pojmove poput "Molim čistiti!", "žaba" ili "zaklana krava", što je publika popratila burnim reakcijama i odobravanjem, završno s ovacijama na nogama (začudo, dvorana nije bila puna, ali svi koji su došli njihovi su vjerni obožavatelji). Teško je vjerovati da je ovo nakon dvadeset godina posljednji njihov koncert u ovom sastavu jer klasična glazba takve umjetnike treba i dalje za rušenje predrasuda, uštogljenosti, te privlačenje i odgoj nove publike. Ostaje nada da je njihov posljednji show marketinški trik te da će imati nastavak.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....