Zagreb je preko ljeta bio stravično dosadan, zastrašujuće pust i koncertno mrtav grad za razliku od bliske nam i prijateljske Ljubljane. Tko god je mogao, pobjegao bi iz njega, ne samo zbog (ranije ipak manje nesnosnih) vrućina i sparina nego i da ne zagine od dosade. Srećom po nas koji volimo Zagreb ljeti - kad su manje gužve i kad dio njegovih stanovnika otputuju na Jadran kamo tijekom ljeta ne bih otišao ni da mi plate boravak i daju dnevni džeparac od 100 eura, a naročito ne nakon nedavnog povratka iz austrijskih Tauern Alpa čiji su me krajolici očarali ljepotom - hrvatska metropola nudi i mimo INmusica sve bogatiji koncertni program.
Zbog itinerera europskih koncertnih turneja - posljednjih desetak pa i više godina podešenih prema ljetnim festivalima te stadionskim koncertima kad su posrijedi najveći rock i pop izvođači - Zagreb od kasnog svibnja do ranog kolovoza unatrag pet-šest sezona nudi više atraktivnih inozemnih nastupa nego u bilo kojem jesenskom, zimskom ili proljetnom tromjesečju. Moj jedini problem je što zbog toplotnih valova, a nakupilo se i bolova u nogama i leđima tijekom 45 odrađenih koncertnih sezona, sve teže podnosim stajanje na koncertima. Ipak, stisnuo sam zube pa sam ovog ljeta u Zagrebu “odradio” prvi i treći dan INmusica, a uz to i nastupe The Offspringa, A Perfect Circlea, Cabaret Voltairea i “supergrupe” BEAT te Dwarvesa u zabočkom klubu Regenerator u koji 25. srpnja stižu Ozric Tentacles, a o kojem uskoro spremam veću reportažu.
Preskočio sam Empire Of The Sun, Sepulturu, Sabaton, Stinga, Trickyja, Biohazard, Mastodon i Marilyn Mansona čije nastupe, uz nadolazeći Dropkick Murphysa, navodim radi ilustriranja solidne koncertne ponuda tijekom (ovog) ljeta u Zagrebu. I sve to bez odlazaka u Šibenik radi Roberta Planta, Joss Stone, Lorde i Wilco u Šibenik ili u Pulu radi Lennyja Kravitza, Rickyja Martina, Davida Byrnea, Johna Legenda, Jovanottija, Mobyja, Kraftwerk, Nicka Cavea, Toma Odella, Judas Priest i Hollywood Vampires ili u Opatiju radi Gregoryja Portera.
Što se Zagreba tiče, ljetnim nastupima također nije kraj jer nam stižu dvije prave rock & roll poslastice iz Australije; Airbourne u Boogaloo 28. srpnja i Amyl And The Sniffers na Šalati 08. kolovoza pa evo zašto prve ne bi smjeli propustiti ljubitelji hard rocka, a druge poklonici punk-rocka.
AIRBOURNE
Boogaloo, 28.07.2026.
Zagreb nije imao sreće da ugosti AC/DC, a tko god voli te titane rocka, ali i također australski Rose Tattoo i novozelandski Jet te britanske, američke i skandinavske hard rock sastave poput Led Zeppelina, Guns N’ Rosesa, Black Crowesa, Saxona, Motorheada, Wolfmothera, Darknessa, Thin Lizzy, Hellacoptersa i Turbonegra valjalo bi mu poći na koncert Airbournea iz australske pripizdine Warrnambool. Airbourne su nastupili na INmusicu 2013. godine te jednom u Tvornici kulture, bili su predgrupa i na koncertima Rolling Stonesa, Motley Crue, Motorheada i Iron Maidena, a “pogurali” su ih i momci iz AC/DC.
Tijekom 25 godina postojanja - počeli su kao mlađi tinejdžeri - odradili su više od tisuću nastupa i prešli više od tri milijuna kilometara, a malo nakon nadolazećeg koncerta u Boogaloo objavit će i šesti album “Airbourne” koji ne donosi bitno različit zvuk, stil i sadržaj u odnosu na “Boneshaker” (2019), “Breakin’ Outta Hell” (2016), “Black Dog Barking” (2013), “No Guts. No Glory.” (20109 i “Runnin’ Wild” (2007). Jedan moj prijatelj misli da su Airbourne “AC/DC za siromašne”, no osobno se s time ne bih složio.
Pišući prije dvadesetak godina o debiju “Runnin’ Wild” konstatirao sam “da je inzistiranje na originalnosti i «elementu iznenađenja» istočni grijeh rock-kritike i popularne glazbe u kojoj se prečesto precjenjuje «inovativnost» dok se u književnosti ili filmu grijehom ne smatra kad se neki pisac ili redatelj poziva na Hemingwaya ili Hitchcocka. Nijekati da je prvijenac Airbournea za Roadrunner jak hard rock, boogie-rock ili pub-rock album, samo zato što prilično nalikuje onome što su činili AC/DC i Rose Tattoo, bio bi težak faul jer, premda ne donose ništa nova, ovi mladci spadaju u vrh hard rocka, pogotovo danas kad na sceni nedostaje jednostavnih «blue-collar» rock & roll bandova. Kao i kod AC/DC i Jet, tako i u Airbourneu igru vode dva brata, gitarist i pjevač Joel i bubnjar Ryan O‘Keeffe koji su ploče australskog rocka 70-ih i 80-ih ukrali ujaku, a na meniju nude vatrene rifove, visokooktanski ritam, urlatorski vokal i prljavo-glasno producirane hitove o jeftinom vinu i još jeftinijim ženama, jurnjavi gradom i bijegu od svakodnevice, opijanju i muškom prijateljstvu. Posrijedi je klasični hard rock kako ga je Bog zamislio u pjesmi AC/DC «Let There Be Rock»”.
Nepobitno, Airbourne uvelike nalikuju AC/DC pa jest moguće govoriti o svojevrsnom “surogatu” u odnosu na “original”, ali njihove pjesme isijavaju manijakalnom energijom, pozitivnim ludilom, ekstatičnom zabavom, himničnim refrenima, vratolomnim solažama, mastodontskim rifovima i ritmom zahuktale dizel lokomotive. Kako bi rekli Stonesi, “it’s only rock & roll, but I like it”, a ako im je i pokojni Lemmy “glumio” u jednom video spotu, onda mora da Airbourne baš i nisu bezveznjaci ili tek puka “kopija” AC/DC nego jedan od boljih hard’n’heavy bendova današnjice kojima će predgrupa u Boogaloo biti Hard Time u povodu 35. obljetnice postojanja. Čestitke prijatelju i kolegi Pišti tim povodom, a i sjajno je što je u Zagreb (ponovo) doveo Airbourne.
AMYL AND THE SNIFFERS
Šalata, 08.08.2026.
Unatoč obilnoj ponudi nema mnogo nastupa - ipak sam dosta toga već ranije jednom ili više puta vidio i čuo uživo - kojima se radujem koliko “hrvatskoj premijeri” Amyl And The Sniffersa na Šalati i mom prvom live susretu s tim bendom. Amyl i njezini sniferi imaju tri albuma iza sebe, a možda se sjećate da sam njihov drugi album “Comfort To Me” proglasio najboljim u 2021. godine. Da ne izmišljam toplu vodu, podsjetit ću zbog čega i danas smatram da je posrijedi najbolji punk-rock album 21. stoljeća.
“Zasluga zašto “Comfort To Me” zvuči tako superiorno, onoliko koliko je 1977. godine u odnosu na druge punk albume zvučao “Never Mind The Bollocks”, ovaj put pripada australskom veteranu Danu Luscombeu koji je producirao i prva dva albuma Courtney Barnett. I on je izveo sličan trik koji je na “Never Mind The Bollocks” izveo Chris Thomas. Uzmi punk bend i produciraj ga kao hard rock sastav, pretvori pub-rock u arena-rock, tretiraj Ramonese kao AC/DC, a Amy Taylor u reinkarnaciju Bona Scotta. I dobit ćeš jedno od najboljih australskih rock izdanja 21. stoljeća i antologijski punk album. Samo se nadam da Amy neće završiti poput pokojnog Bona ili s pedeset pijana u pubu daviti klince pričama kako je nekoć zamalo postala velikom rock zvijezdom, a sada više nema ni za pivo, ni za pljuge, ni za amfetamine. E pa ako ima boga, Amy ne bi smjela završiti tako nego bi Amyl And The Sniffers trebali uživati barem desetinu slave AC/DC. Bilo bi predivno da ih AC/DC pozovu na turneju, a za mene najbolje da Amyl And The Sniffers, koji potvrđuju da su iz Australije često dolazile najluđe punk i rock grupe, skoknu na INmusic ili do Tvornice kulture”.
Amyl And The Sniffers nisu dospjeli do INmusica, jer nije bilo termina, a ni do Tvornice kulture jer su za kapacitet te dvorane ubrzo postali preskupi, ali uskoro dolaze na Šalatu i to je sjajno. Naime, “Comfort To Me” je “uznemirujuć, sjeban, kontra svih pravila, zbunjen, drzak, prevratnički, buntovan i takav da ćete ga zapamtiti za sva vremena. Kao i kod drugih najboljih punk-rock albuma, ono što najviše impresionira jest sposobnost Amyl And The Sniffersa da u tako kratkim i brzim pjesmama isporuče i buku i brzinu i melodije i refrene koje ne možete izbaciti iz ušiju iako Amy Taylor uglavnom bijesno urla. Kao da se pijana svađa sa samom sobom, birtijom iz koje su je više puta izbacili, vozačima na cesti, susjedima kojima na jetra ide njezin bend, Melbourneom koji joj je dokurčio i cijelim svijetom kojem jebe mater. “Energy, good energy and bad energy/I’ve got plenty of energy/It’s my currency”, pjeva Amy i to je gotovo sve što trebate znati o toj curi koja je odrasla u australskoj pripizdini po imenu Mullumbimby i koja priznaje da je neobrazovana i neotesana iako je počela studirati glazbeni biznis”. Očito je glazbeni biznis i to u praksi svladala bolje nego većina studenata u teoriji jer “unatoč lošim izgledima, Amy je kroz svoj “toilet poetry” - kako je “pjesništvo” AC/DC nazivao pokojni Bon Scott, a isto vrijedi i za Ramonese - sažela najbitnije značajke pandemijske godine. Kad moli redara da je pusti u pub ili kad traži dečka da je odvede iz grada na plažu jer je luda od lockdowna, mi smo učas s njom u tim scenama, a savršeno je dobro razumijemo i kad pjeva kako su njeni životni odabiri samo njeni i da ne sluša tuđe glasove ili kad pizdi što vlast ništa ne čini ništa dok pola Australije gori. Kad u garažnom punku “No More Tears” poručuje “Wish you could love me for all of my flaws/Like I love you for all yours” zvuči kao da Patti Smith pjeva uz Motorhead, ali je jasno i da je ranjiva i tankoćutna iako radije igra na kartu žestoke cure”.
Nadodajte tome važnost pub-rock bendova poput Dr. Feelgooda i Eddie And The Hot Rodsa za postanak punka u Engleskoj, američki proto-punk Flamin’ Grooviesa, Real Kidsa i Dictatorsa, melodičnost kakve se ne bi posramili ni Buzzcocks te Cosmic Psychos, još jedan bitan i sjajan australski punk-rock bend iz druge polovine 80-ih. Time ćete dobiti potrebne sastojke za punk-rock eksploziju Amyl And The Sniffers koje predvodi “mršava, ekstatična, neukrotiva, nezadrživa i nabrijana Amy Taylor; glasom i načinom pjevanja srodnija Joan Jett dok je bila članica Runawaysa, Poly Styrene iz X-Ray Spex, Doniti Sparks iz L7, Kathleen Hanna iz Bikini Kill i Courtney Love iz Hole nego Debby Harry iz Blondie s kojom je često uspoređuju” dok je po svađalačkom tonu najbliža Jason Williamsonu iz electro-punk dua Sleaford Mods u čijoj je jednoj pjesmi i gostovala, kao i na Guccijevoj reviji u Milani 2019. godine čemu se vjerojatno od srca smijala punk dizajnerica Vivienne Westwood (1941-2021).
Sve se to tek naslućivalo na debiju “Amyl And The Sniffers” (2019), a potvrdu zadobilo na trećem albumu “Cartoon Darkness” (2024) na kojem je neopisivo zabavno bilo slušati kako se Amy obračunava s internetskim drkadžijama: “Zure u moje fotke dok kurac svoj brišu/Ja sam na netu i sve ih ubijam dok uzdišu/Sviđa im se moja oblekica, a mrze moj uspjeh/Jer vrhunska sam kučkica”. Producent Nick Launay u studiju Foo Fightersa “nadodao je hard rock rifove u stilu Black Sabbatha i pop melodije u stilu Blondie dok Amy uranja u introspekciju sebe kao rock zvijezde, seksualnog objekta, zaljubljene djevojke, razočarane ljubavnice, punk pjesnikinje koja se obračunava s bilo kime tko joj stane na put. Taylor Swift? Ne, hvala, ja navijam za Amy Taylor jer između te dvije Taylorice cijeli je ocean razlike, a pri tome ne mislim na Pacifik koji razdvaja Australiju i Ameriku nego na punk attitude u odnosu na pop stardom. Baš zbog toga bi djevojkama i mladim ženama bilo uputnije da se umjesto u Taylor Swift ugledaju u Amy Taylor jer će im zbog toga kasnije, kad ih život udari po glavi, biti lakše. Većina nas ionako je bijelo smeće, a samo rijetki su plave krvi”, napisao sam u recenziji albuma “Cartoon Darkness” pa jedva čekam da se sudarim s tom važnom “white trash” pjesnikinjom i njezinim “sniffin’ glue” punk-rock bendom.
AIRBOURNE
Zagreb, Boogaloo, 28.07.2026.
AMYL AND THE SNIFFERS
Zagreb, Šalata, 08.08.2026.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....