SHELLAC

Ako postoji onaj drugi svijet, već sada zamišljam kako na njemu Albini producira novi album Jimija Hendrixa...

 Shellac, Steve Albini

 Votos - Roland Owsnitzki/imago Stock&people/profimedia/Votos - Roland Owsnitzki/imago Stock&people/profimedia
Nakon ovakvog albuma Shellaca teško je povjerovati da Steve Albini više nije među nama

Glazbeni svijet nedavno je šokirala iznenadna smrt glazbenika i producenta Stevea Albinija, poznatog kao lidera Big Blacka, Rapemana i Shellaca, a još više kao producenta albuma Pixiesa, Nirvane, Roberta Planta i Jimmyja Pagea, Breedersa, PJ Harvey, Manic Street Preachersa, The Stoogesa, Flogging Molly, Jesus Lizarda i stotina drugih. Šokiran jer Albini je, kako se veli, živio zdravo, a i biciklirao svaki dan do svog studija "Electrical Audio" u Chicagu, no smrt ne bira pa je u dobi od 62. godine umro od infarkta u svome domu. Nije bilo ni primisli i o tome da se infarkt poveže s bilo kakvom ovisnošću, a Foo Fighters, čiji je bubnjar Taylor Hawkins u 51. godini umro od predoziranja raznim supstancama, na koncertu su Albiniju malo nakon smrti posvetili izvedbu pjesme "My Hero". Premda široj publici nije bio poznat poput Foo Fightersa, ne čudi da mu je Dave Grohl izvedbom te pjesme odao takvu počast jer Albini je za mnoge zvijezde alter-rocka, stasale od 1990. godine naovamo, zaista bio heroj koji je u 80-ima rušio barijere.

Koliko je do infarkta Albini bio potentan potvrđuje i mjesec dana nakon njegove smrti objavljen "To All Trains", novi, ujedno i posljednji album trija Shellac koji su uz njega tvorili Bob Weston (bas, vokali) i Todd Trainer (bubnjevi, vokali). Premda donosi samo osam pjesama u ekonomičnih 28 minuta, "To All Trains" je poput epitomizacije postupaka zbog kojih je Albini postao toliko utjecajan i bitan, ako ne popularan koliko je to zaslužio biti. Ovako odsječna, tvrda, oštra i britka glazba teško da i može postati popularna, ali "To All Trains" zadivljuje snagom, suhoćom i muskulaturom glazbe. Doslovno tijelom, duhom i mozgom osjetite svaku strunu gitare i basa, svaki udah i izdah te svaku do pucanja napetu kožu bubnja. Na predavanju koje je svojedobno održao u Zagrebu istaknuo je da već dugo svoj snimateljski i producentski rad bazira na pomnom odabiru i pozicioniranju mikrofona u studiju u kojem preferira da što više glazbe izvođači zajedno snime uživo. Uz to mu je bilo važno i snimanje na dvoinčnim magnetofonskim trakama, a zbog toga, kao i "To All Trains", njegovi su radovi plijenili pažnju iskričavošću i kristalnošću čak i kad je snimao bučnu glazbu kakvu su tridesetak godina izvodio bend Shellac. "Ništa u njegovu radu nije bilo sterilno, a slušatelj je imao dojam da kad sluša albume u njegovoj produkciji ima uho tik do pojačala i bubnjeva u studiju", zapisao sam u povodu nedavne Albinijeve smrti, a taj dojam stječem i dok slušam "To All Trains".

Ni taj album ne mijenja stilistiku Shellaca, no ono što je drugačije je što samo mjesec dana nakon Albinijeve smrti zvuči tako moćno i vitalno, snažno i energično. Toliko živo da nitko, nakon što je "To All trains" objavljen početkom travnja, ne bi niti pomislio da će početkom svibnja Albini umrijeti od infarkta. Stoga me dok slušam posljednji album Shellaca s tako ekspresivnim Albinijevim glasom i poput skalpela oštre gitare spopada ne samo tuga, nego i jeza. Doslovce nakon ovakvog albuma Shellaca ne mogu povjerovati da Albini više nije među nama. I da je time dokinuto njegovo poslanje u glazbi kojoj je pristupao kao genij minimalizma, radikal električne gitare, bog buke, rušitelj starog i graditelj novog rocka, ali i erotoman i crnohumorni te sarkastični pjesnik, inteligentan čovjek te vrhunski snimatelj i producent. Kako me Albini osvojio još s Big Black i potom grupom Rapeman, sada s tugom konstatiram da je "To All Trains" najbolji album Shellaca, barem za moj ukus, nalik novom poglavlju u djelovanju Albinija. Poglavlja koje nakon posljednjeg albuma benda Shellac nažalost neće biti ispisano nego abruptivno prekinuto, onako kako je Albini abruptivno znao dokidati vlastite abrazivne pjesme u formi radikalno bučnog i minimalističkog rocka, ali i duha punka zbog kojeg se članovi benda Shellac nisu trudili niti promovirati albume nego svirati tamo gdje im se sviđa. Primjerice, najesen u Močvari, no smrt je bila brža i otela nam Albinija. Ako postoji onaj drugi svijet, već sada zamišljam kako na njemu Albini producira novi album Jimija Hendrixa uz kojeg bubnjeve svira Taylor Hawkins, a bas John Entwistle. Uh, kakav bi to trio bio.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. studeni 2024 15:19