POČAST VELIKANU JAZZA

90. OBLJETNICA ROĐENJA JOHNA COLTRANEA 'A Love Supreme' u Splitu na gerilski način

 Getty
Love Supreme, naslov koji se i riječima izgovara u prvom dijelu jazz suite, odjekuje poput mantre, poput ona četiri magična tona osnovne teme koje onaj koji ih je čuo ne zaboravlja

Dok mu se u njegovoj crkvi u San Franciscu pjevala misa zadušnica, a pod dvometarskim brončanim kipom u Sjevernoj Karolini gomilalo svijeće, u Hrvatskoj je centralna proslava 90. rođendana Johna Coltranea prošloga petka održana u Splitu.

Etnografski je muzej svoj atrij u susjedstvu Peristila, pretvorio u neobičan koncertni prostor koji je privukao dvjesto, tristo radoznalaca koji nikako nisu mogli ni sjesti, ni stati u gledalište. Nije ni čudo, u Splitu jazza, otkako je prije petnaestak godina zamro ambiciozni Split jazz festival, uopće nema. A i ovo je bio zapravo gerilski koncert. Saša Nestorović, kao naš najbolji poznavalac Coltranea sastavio je kvartet za 90. obljetnicu Coltraneova rođenja da bi se izveo ni manje ni više nego njegov najpoznatiji album – A Love Supreme.

Album je nastao u kasnijem Coltraneovu razdoblju, kad se već skinuo i s igle i s alkohola i kad je pokušavajući od sebe sastaviti ono što je ostalo, otkrio nevjerojatnu širinu novih duhovnih prostora. Taj Love Supreme, naslov koji se i riječima izgovara u prvom dijelu jazz suite, odjekuje poput mantre, poput ona četiri magična tona osnovne teme koje onaj koji ih je čuo ne zaboravlja.

Nestorović se Coltraineom puno bavio, posebno ovim albumom, a prije dvije godine s Charlesom Tolliverom i Big bandom HRT-a sjajno je predstavio Coltraneov jednako čuveni album Africa Brass. No, ako je to bio, kako su tada govorilo re-creation onog albuma, onda je ovaj splitski koncert bio resurrection, zaista uskrsnuće Coltraneove glazbe. Nije u pitanju bio samo Nestorović koji je briljirao kao možda nikada. Nije samo on bio nadahnut.

Zagrebački klavirist Hrvoje Galler koji je svirao originalnu McCoy Tynerovu dionicu briljantno je asistirao, ali i odsvirao nekoliko odličnih solaža. A osim više nego izvrsnog splitskog bubnjara i udaraljkaša i domaćina koncerta Darka Stanojkovskog Grapponea koji je vidljivo bio ponesen, svoju poziciju sjajnog basista sve više učvršćuje mladi Ivar Roban Križić. Iako ispod trideset, on ima već puno utakmica u nogama, između ostalog i iskustvo sviranja free jazza u triju s Krunom Levačićem i Pavlom Jovanovićem. Bas je, naime, na ovom albumu jako važan i ima gotovo jednako prostora kao i ostali. No Ivar je pokazao da je u stanju pratiti i Grapponea (koji kao da je te večeri reinkarnirao Elvina Jonesa, posebno početkom trećeg dijela) u poprilično odvaljenim solažama – što se možda čini lakše, ali i Gallerove klavirske uzlete kad se doista nije bilo lako ni snaći, ni naslutiti kamo se ovaj uputio. Ivarov pak solo, koji je pokrivao onaj Jimmy Garrisona, sa samog albuma, taj solo pokazao je ne samo njegovu muzikalnost, nego i mirnoću (posebno početkom drugog i krajem trećeg dijela suite). I krasan ton i tajming i začudnu rutinu, kad treba asistirati, i odmjerenu odvažnost u improvizaciji.

U završnom dijelu suite, Psalmu, bend je koncentrirano priču priveo kraju. Jer, doista je predivno razrješenje zakučastih putova kojima nas Coltrane povede. S visina, iz tame, iz ludih ritmova i harmonijskih okršaja, na koncu nas smiri u spokoju iskrene, nepatvorene ljubavi i čudesnoga mira.

Album koji se smatra jednim od najvažniih u povijesti jazza, A Love Supreme, u Splitu je razdrmao geto i ne samo prizvao čudesne duhove jazza šezdesetih, nego i pokazao da imamo zaista sjajne glazbenike.

Nadajmo se da će se ovaj program i u ovom sastavu ponoviti još koji put, možda u Zagrebu? Možda za obljetnicu Coltraneove smrti u prosincu?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 00:51