Zašto bi Zlatna palma ove godine trebala otići u Koreju

Nevelikoj listi favorita za ovogodišnju Zlatnu palmu priključio se još jedan film. Riječ je o prvom filmu na ovogodišnjem Cannesu koji je publika tijekom projekcije prekidala oduševljenim pljeskanjem, a kad je film završio, krenule su zbiljske ovacije ushita. Film o kojem je riječ stigao je iz Koreje, a naslov mu je “Parazit”.

“Parazit” je crna krimi-komedija koju kao redatelj potpisuje Bong Joon-ho, stari znanac i canneske i hrvatske publike, te možda najbolji žanrovski režiser iz izvanredne korejske kinematografije.

Od početka 2000-ih do danas, Bong Joon-ho je nanizao seriju filmova koji su u matičnoj Koreji bili enormni hitovi, a u Europi dosezali ozbiljan festivalski uspjeh. U tim filmovima - poput “Sjećanja na umorstvo” (2003), “Gosta” (2006) ili “Snowpiercera” (2013) - Bong je često koketirao s popularnim žanrovima, od filma o godzili, preko psihotrilera, do SF spektakla.

Ti su filmovi nastali u visokobudžetskom studijskom sustavu i namijenjeni su najširoj publici koja ih masovno gleda. Istodobno, svi ti filmovi imaju prepoznatljiv rukopis redateljevog autorstva. Također, svi su na zanimljiv način politični. Kroz “pulp” ljušturu, Bongovi filmovi propituju bitna ekološka i socijalna pitanja.

Obitelj Ki

Novi Bongov film “Parazit” primjer je redateljeva umijeća da spaja - kako se nekad govorilo - “visoko” i “nisko”. Junaci “Parazita” su četveročlana obitelj Ki - kći, sin, majka te otac kojeg glumi Bongov redovni glumac Song Kang-ho. Obitelj Ki živi u podrumskom stanu, u vlazi i oskudici. Muče se da sastave kraj s krajem, no Bong sugerira da su za to pomalo i sami krivi: kad dobiju posao da sastavljaju kutije za pizzu, potpuno ga zabrljaju, a netom što im padnu u ruke prvi novci, junaci ih sprže na bonove za mobitel.

Jednog dana, sin obitelji Ki-woo (Choi Woo-sik) dobije preko poznanika posao instruktora engleskog. Preko tog posla sin se uvuče u kuću bogatog vlasnika IT kompanije. Ljepuškasti i promućurni Ki-woo odmah se svidi i tinejdžerskoj tajkunovoj kćeri i ne baš najpametnijoj bogataševoj supruzi. Koristeći taj utjecaj, Ki-woo uspije prvo instalirati u kuću vlastitu sestru, a potom i sve Kijeve: otac dobiva posao vozača, a majka domaćice.

Pri tom se Kijevi moraju pretvarati da se ne poznaju i da su se prvi put susreli na novoj službi. “Paraziti” malo-pomalo osvajaju dizajnersku bogatašku rezidenciju, a da “domaćini” ni ne slute što se događa.Od te točke “Parazit” ima još mali milijun obrata koje je šteta spojlati - tek možemo reći da se gledatelj tijekom 130 minuta ne odlijepi od stolice, a da pri tom stalno nije načistu koji žanr gleda - jer “Parazit” je i triler i horor i brechtovski politički igrokaz i - možda ponajviše - crna komedija.

Politički pulp

Bong je oduvijek bio majstor političkog pulpa i to je i ovaj put opet pokazao. Njegov film bavi se klasnim odnosima. No, taj odnos nije odnos klasne borbe. Borbe tu nema i ne može biti, jer siromašni ništa drugo ne žele doli da se priključe bogatima uz trpezu. Bong pri tom ne štedi ni jednu stranu u tom klasnom srazu. Bogati su egoistične, samožive i socijalno neosjetljive Marije Antoanete. Siromašni su - pak - dobrim dijelom zakuhali svoj jad, jer su lakomisleni, gramzivi i lijeni. Sve to skupa zvuči jako mizantropski - zato što, realno, i jest. Bong Joon-ho je još jedan od dokaza kako mizantropi mogu biti sjajni humoristi.

Što se mene tiče - Zlatna palma bi trebala otići u Koreju.

Konkurencija je u četvrtak prikazala još dva filma: domaći “Roubaix, jedno svjetlo” Arnauda Desplechina, te “Mathias i Maxime” kvebečkog queer vunderkinda (koji je u međuvremenu odrastao) Xaviera Dolana. “Roubaix, svjetlo” je policijski proceduralni krimić ambijentiran u grad Roubaix uz francusko-belgijsku granicu. Nekad prosperitetna industrijska komuna, grad se pretvorio u sirotinjski geto većinom naseljen imigrantima u kojem caruju droga i sitni kriminal.

Režiser Desplechin (kojem je Roubaix rodni grad) prati tri radna dana lokalne policijske postaje, a glavni je junak deziluzionirani inspektor alžirskog podrijetla (Roschdy Zem). “Matthias i Maxime” je, pak, kronika o prijateljstvu dvojice naslovnih junaka - muškaraca u ranim dvadesetima koji su godinama dio iste muške ekipe, imaju redovne hetero-veze, no sve to vrijeme potiskuju uzajamnu fizičku naklonost. Oni koji vole operetski, barokno prpošni stil kanadskog režisera mogli bi ostati razočarani novim Dolanovim filmom. Riječ je o brbljavom, komornom filmu u kojem ima malo od Dolanove prepoznatljive ekstravagancije.

Frankie

Na koncu, konkurencija je donijela i film “Frankie” njujorškog redatelja Ire Sachsa. “Frankie” je film o teško bolesnoj glumici (Isabelle Huppert) koja saziva obitelj i prijatelje na posljednje druženje u portugalski grad Sintru. Sachs je inače sjajan režiser, hrvatskoj festivalskoj publici poznat po filmovima poput “Love Is Strange” ili “Little Men” koji su i po temi i po duhu duboko njujorški. Ali - nijedan se od tih filmova nije domogao canneske konkurencije. Ovaj pak jest, najvjerojatnije zato što je produkcijski tipični “europuding”, te što ima jakog francuskog producenta na špici. Suvišno je i reći, to je prvi Sachsov film u karijeri koji - nije dobar! Tako eto funkcionira canneska filmska ekonomika.