‘Zadnje godine života majka je posvetila pronalaženju mog oca, a kada je saznala surovu istinu...‘ ovako je govorio sin čovjeka koji nije mogao šutjeti

"On je Hrvat koji je živio u Srbiji, a dao je život štiteći Bošnjake" ovim je riječima redatelj Nebojša Sljiepčević opisao Tomu Buzova, "Čovjeka koji nije mogao šutjeti", široj javnosti predstavljenog kroz njegov kratkometražni film, i to 32 godine nakon što se jedini suprotstavio odvođenju civila islamske vjeroispovijesti iz vlaka na liniji Beograd-Bar, zbog čega je ubijen zajedno s njima. Sljepčevićevo trinaestominutno filmsko ostvarenje prati posljednje minute života ovog ‘usamljenog heroja‘, dana 27. veljače 1992. godine.

Kako je pisao Jurica Pavičić: "Tog su dana pripadnici srpske paravojske "Osvetnici", u vlaku koji je prevozio 500 putnika, izveli čin etničkog čišćenja, zatraživši osobne dokumente svih putnika s namjerom da one s muslimanskim imenima izvedu i ubiju. Tomo Buzov bio je rođeni Kaštelan s adresom u Novom Beogradu na putu ka crnogorskom primorju u posjeti sinu. Sin Tome Buzova dao je novinaru Slobodne Dalmacije, Damiru Tolju 2021. intervju u kojemu je opisao detalje iz vlaka koje su mu prenijeli preživjeli.

- Vlak je stao u Štrpcima, iako nije trebao. Prethodno su policija i kondukter popisivali Bošnjake, to je bilo samo u jednom vagonu. Kao da popisuješ ili biraš stoku, a ne ljude. U Štrpcima su ušle uniformirane osobe i izvodile ljude s tog popisa koji su dobili. Išli od kupea do kupea i birali, kazao je.

Tomo Buzov, umirovljeni časnik JNA (čin paravojsci faktički nadređen), ustao je umjesto odabranog sedamnaestogodišnjeg mladića bez dokumenata, te je nakon prepirke sa zapovjednikom, zajedno sa još 19 ljudi, izveden u Štrpcima u Bosni i Hercegovini, 20 kilometara od Višegrada, nakon čega im se gubi svaki trag. Cijeli događaj - zbog kojeg se počiniteljima više puta sudilo - ostao je upamćen po nazivu željezničke stanice: "masakr u Štrpcima".

Darko Buzov, tada devetnaestogodišnjak, ispričao je u emisiji Provjereno, prije neki dan, kako je tog dana, 27. veljače, čekao oca na stanici u Baru s još dva prijatelja.

- U tom trenutku smo ja i još dvojica mojih prijatelja čekali. Jedan majku, jedan sestru, ja oca. Njima su došle majka i sestra, moj otac nije ispričao je Darko Buzov za Provjereno. Da bi tragedija bila veća, sin Tome Buzova, koji je svome sinu nadjenuo očevo ime, preminuo je samo dan nakon ovog intervjua, 27. veljače 2025.

Na pitanje kako je saznao za detalje iz vlaka, Darko Buzov je rekao: -Mojoj majci Koviljki i rodbini tih Bošnjaka sve je kasnije ispričao čovjek iz Goražda. Srbin. Koji je bio u vagonu i sve gledao. Sve je i snimljeno na kaseti, ali čovjek nije smio doći na sud i sve posvjedočiti, pa kaseta nije prihvaćena kao dokaz.

Kako je pisala Slobodna Dalmacija, tjednima se nagađalo gdje je nestalo 20 putnika iz vlaka koji je vozio u Bar, a Tomin sin, Darko Buzov, tek je nekoliko godina kasnije saznao kako je njegov otac jedini ubijen već na željezničkoj stanici Štrpci, iako niti njegovo, a ni ostala tijela nikada nisu pronađena. Darkova majka, Tomina žena Koviljka Buzov godinama je istraživala cijeli slučaj pa ju je pokušao kontaktirati jedan od pripadnika vojnih formacija koje su tog dana upale u vlak, no umjesto nje javio se sin Darko.

- Zvao je moju majku, nje nije bilo, pa je ispričao meni. Rekao je da je na samrti i da mora reći što je bilo. Rekao mi je i da je kod njega ručni sat mog oca. Vidjeli su njegovu vojnu iskaznicu i shvatili da bi moglo biti problema, pa su njega odmah likvidirali. Tako mi je ispričao taj iz Rudog. A ni on nije smio na sud od straha, tako da tih informacija nema nigdje službeno zavedenih, ispričao je Darko Buzov Damiru Tolju 2021. godine, godinu dana nakon smrti majke Koviljke, koja, prema Darkovom svjedočanstvu, svog pokojnog supruga nikada nije prežalila. -Moja majka dosta se jako nosila s tim, nerijetko bi odlazila i po 15 dana provjeriti neku informaciju. Zadnje godine života posvetila je pronalaženju mog oca, a kada je saznala surovu istinu, samo se predala. Znala bi reći: "Samo dišem."

Sud u Sarajevu osudio je pravomoćno sedmoricu Srba iz BiH na 91 godinu zatvora zbog ubojstva 20 nesrpskih civila koje su oteli iz vlaka kod Višegrada u istočnom dijelu BiH 1993., i to 30 godina kasnije. Milan Lukić, predvodnik paravojne formacije već je bio na odsluženju doživotne kazne u Estoniji za druge ratne zločine koje je počinio na višegradskom području devedesetih.

Scena iz filma Čovjek koji nije mogao šutjeti

Promo/

Film "Čovjek koji nije mogao šutjeti" je već osvojio Zlatnu palmu u Cannesu te nagradu Cesar, poznatiju kao europski Oscar, a na 97. dodjeli zlatnih kipića u Dolby Theatreu u Los Angelesu, bio je favorit u konkurenciji za najbolji kratkometražni film, što je prva nominacija hrvatskog filma za ovu prestižnu nagradu od osamostaljenja Hrvatske. Nažalost, film je ipak ostao bez Oscara.