ZA JUTARNJI PIŠE SAŠA ZALEPUGIN Moje uspomene na beogradsko Nedjeljno popodne s Dunjom Figenwald ex Lango

Dunja pripada karijatidama TV novinarstva na beogradskoj televiziji kakvi su bili Radivoje Marković, Milovan Ilić Minimaks, Mića Orlović, na primjer. Njih više nema među živima, a evo sad više nema ni Dunje. Umrla je gotovo iznenada u 74. godini. Rođena je Zagrepčanka, u Zagrebu je studirala neko vrijeme, zaposlila se na radiju kao spikerica, a poslije i na TV Zagreb, gdje je s Oliverom Mlakarom vodila dnevnik i razne zabavno-glazbene priredbe. Kad se udala za novinara Milana Langa, preselila se u Beograd, gdje je završila fakultet i nastavila karijeru voditeljice, glumice i urednice.

Rodonačelnik

Sudjelovala je u mnogim televizijskim projektima, a najviše je popularnosti stekla kao urednica i voditeljica beogradske “Nedeljom popodne”. Tada sam pobliže upoznao Dunju s obzirom na to da smo uređivali i vodili slične emisije.

Usput budi rečeno, meni su pridavali epitet “rodonačelnik mozaičnih emisija” na televizijama JRT-a, što je bilo samo djelomično točno. Mozaik emisija kao televizijska forma stara je koliko i sama televizija. Pa zar TV dnevnik, na primjer, nije mozaična emisija?

Ja sam samo primijenio tu formu emisije kada sam 1974. godine na TV Zagreb pokrenuo mozaičnu misiju “Nedjeljom popodne”. Velika popularnost te emisije rezultirala je time da su se pod tim istim nazivom počele emitirati slične emisije, prvo na beogradskoj, a onda na sarajevskoj, novosadskoj i skopskoj televiziji.

Kada je postala urednica i voditeljica beogradske emisije, Dunja se nije libila doći k nama u Zagreb da vidi kako mi to radimo ili da me pozove u Beograd da čuje moje mišljenje o tome kako to oni rade. To je bio odraz njene profesionalnosti, za razliku od onih koji žive u svom lažnom uvjerenju da “s njima svijet počinje”. Učila je od drugih, kao što svaki profesionalac uči da bi što lakše i brže formirao vlastiti stil.

Dunja je istovremeno bila urednica i voditeljica emisije. Voditelj je u pravilu osoba koja ima ugodan glas, dobru dikciju, simpatičnu pojavu i tečnu interpretaciju teksta kojeg je dobio od urednika i nema baš veliku mogućnost da pokaže svoju osobnost. Ona je bila i dobra voditeljica i dobra urednica. Ulazila je kroz male ekrane u domove gledatelja s osmijehom na licu, sigurna u svom držanju i autoritativna, ali nenametljiva u razgovoru s gostima. Imala je neke bitne odlike dobrog televizijskog novinara: odabir sugovornika i precizna pitanja koja zahtijevaju kratak i jezgrovit odgovor ne “koketirajući” pritom ni sa sugovornikom niti s gledateljima.

Bila je svestrana. Glumila je u filmovima i TV serijama, vodila razne priredbe, sudjelovala u raznim domaćim i stranim televizijskim stručnim organizacijama. Upravo ta njena svestranost oplodila je i njen urednički rad na televiziji. Naše emisije “Nedjeljno popodne” nisu bile slične. Po formi da, ali ne i po sadržaju. A zašto bi i trebale biti slične - Dunja je pokazala svoje viđenje i svoj stil. O tome smo više puta razgovarali uz uzajamno poštivanje različitosti. Naravno da je Dunja morala, htjela to ili ne, uvažavati afinitete i navike tamošnjih gledatelja kojima je bila nezamisliva neka zabavna ili zabavno-glazbena emisija bez sudjelovanja “narodnjaka” novokomponiranog tipa, što nije bio slučaj sa zagrebačkim “Nedjeljnim popodnevom”.

Miloševićevo doba

Bila je svestrano obrazovana. Govorila je tri jezika. U društvu, privatno, duhovita, komunikativna, uvijek vedra.

Godine 1990., dolaskom Miloševićevih poslušnika na rukovodeća mjesta na TV Beograd, stavljena je “na led” zajedno s Gordanom Sušom, Mićom Orlovićem, Novakom Novakom, Radivojem Lolom Đukićem, Čkaljom i mnogim drugim kolegama. To je nije natjeralo da se pokori novopridošlicama. Ostala je uvijek ona ista Dunja kakvu smo poznavali, cijenili i voljeli. Takva ćeš mi uvijek ostati u sjećanju.

Zbogom, Dunja!