PIŠE JURICA PAVIČIĆ

Wakamatsuovase ‘Gusjenica’ zadugo urezuje u sjećanje

Wakamatsu je prije dvije godine u Berlinu prikazao film o surovosti ljevičarskih ćelija 60-tih

Nakon što je Berlinale do vikenda odradio holivudski “obavezni program”, s početkom drugog tjedna došao je čas da predstavi kakva iznenađenja doista ima u rukavu. Natjecateljski se program stoga zahuktao i donio nekoliko dobrih, ili barem zanimljivih filmova.

Među njima, najviše komentara ovdje izazvao je radikalni antimilitaristički film “Gusjenica” japanskog režisera Kojia Wakamatsua, djelo koje je doista takav koncentrat mračnog užasa da se zadugo usiječe u pamćenje. Junakinja “Gusjenice” je Shigeko, seljanka iz središnjeg Japana, čiji se muž 1940. vratio iz rata kao teški invalid.

Mržnja i fasada

Shigeko pred obitelji i domovinom ima dužnost njegovati muža, koji je ponos sela i sudjeluje u javnim ceremonijama. Ona, međutim, muža mrzi, pamti da ju je mlatio dok je bio zdrav i ne osjeća za njega ni truna sućuti. Muž, sada posve nemoćan, postaje sve više egoist, izjelica i naprzica. I dok je u kući čisti pakao, vanjska se fasada mora održavati, jer Shigeko mora biti društveni uzor.

Koji Wakamatsu (rođen 1936.) prije dvije se godine ovdje predstavio filmom “United Red Army” u kojem je bez imalo romantiziranja prikazao surovost ljevičarskih terorističkih ćelija 60-ih. Po svojim riječima, u “Gusjenici” se vratio generaciju unatrag da pokaže odakle podrijetlo revolucionarnog gnjeva lijevog radikalizma. Poantu u filmu doista je lako uočiti, jer se režiser ne libi didaktike, dokumentarnih snimaka, radio govora i vojnih marševa, koji u sudaru s obiteljskim užasom daju direktnu poruku - da su herojstvo i patriotizam laž. “Gusjenica” je, ukratko, istinska noćna mora i najmračniji film festivala do sada. Uz “Gusjenicu”, konkurencija je donijela i dva zanimljiva europska filma koja se bave bivšim robijašima. Norveški film “Ponešto fini čovjek” Hansa Petera Molanda primljen je izvrsno, što ne čudi, jer je riječ o finoj krimi komediji s humorom koji podsjeća na jedan drugi norveški hit, kod nas prikazani “O Horten”. Austrijski film “Lopov” Benjamina Heisenberga je pak psihološki krimić o Johannu (/Andreas Lust), maratoncu amateru i pljačkašu banaka. Usamljenik, opsjednut tjelovježbom, Johann po izlasku iz zatvora počinje kompulsivno pljačkati banke, iako nije jasno zašto jer novce drži pod krevetom i živi jadno. Kad ga policija ščepa, on bježi i počinje dugi, samotnjački bijeg pred policijskom hajkom. Vješto napravljen, “Lopov” pomalo podsjeća na alpsku verziju Zinemannova “Šakala”.

Opet trijumf

Ipak, najbolji film čitavog Berlinalea dosad vidjeli smo u off-programu Forum. Taj film, “Winter's Bone” Debre Granik - stigao je s nedavnog Sundancea gdje je osvojio glavnu nagradu, a na Berlinaleu ga je prvi put vidjela i europska publika. Uvjerili smo se da hvale kojima ga je kritika u Utahu obasipala nisu bile pretjerane.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 09:44