VIDEO: 'TOLIKO DROGE U NEKOM SKUPLJEM FILMU VEĆ DUGO NISTE VIDJELI' Film o Eltonu Johnu definitivno nije lažnjak, a glavni glumac je vrlo energičan

Malo je vjerojatno da će “Rocketman”, film o Eltonu Johnu, na top listama prestići fenomenalno uspješni “Bohemian Rhapsody”. Razloga je nekoliko, no jedan odskače: priča o mrtvim legendama uvijek privlači puno više pažnje nego o živima. Nije u pitanju kvaliteta izrade, uostalom, redatelj Dexter Fletcher sudjelovao je u oba filma. Prvi je dovršio, a “Rocketman” mu je samostalni rad. U “Bohemian Rhapsody” nadgledali su ga Brian May i Roger Taylor, živući članovi grupe Queen, i postavljali određene uvjete o tome što je prilično, a što ne treba prikazati. No, strahovi da će gay eskapade Freddieja Mercuryja biti potpuno izostavljene pokazali su se izlišnima. Nešto je uvršteno, posve dovoljno da ne odbije široku publiku, da je zagolica, a da se ne doima nakaradno.

“Rocketman” je posve drugi slučaj, to je projekt taštine samoga Eltona Johna, koji je htio film o sebi, ali ne lažnjak. Najboljeg suradnika imao je u scenaristu Leeju Hallu, s kojem se zbližio u radu na kazališnom mjuziklu “Billy Elliot”, napravljenom po istoimenom filmu, za koji je Hall nominiran za Oscara. Budući da su se dogovorili za koncept praćenja glavnog lika od djetinjstva do razdoblja superzvijezde, Hall je s najviše emocija evocirao Englesku pedesetih, poput one koju pamtimo iz filmova Terencea Daviesa i starih britanskih klasika, dok se u novijem vremenu snašao zahvaljujući Eltonovoj sugestiji da mu životnu priču izloži kao mjuzikl. Ekscesi u sedamdesetima, kad se pretvorio u rock cirkusanta za klavirom, hodao u čizmama s visokom petom i preoblačio se u ženu, tako su puno uvjerljivije izloženi.

Nama koji smo ga 1984. gledali i slušali u zagrebačkom Domu sportova sve to može djelovati strano, jer je tada već bio smireni glazbenik koji se jedva micao od svog glasovira, dok je njegov bend svirao nevjerojatnom žestinom (“tjera ih kao robove”, bio je komentar pokojnog Darka Glavana). No, to su valjda bile faze kroz koje je prolazio. Također je vješta dosjetka da film počinje kod psihijatra, na grupi za odvikavanje, a svaka njegova ispovijed većim je dijelom prezentirana kao glazbeno-plesni broj. Ovo potonje nije napravljeno tako inventivno kao u “La La Landu”, nema tu bogatstva drugog i trećeg plana, a kamoli rafiniranosti starih holivudskih majstora tog žanra, no sama činjenica da vas film koji traje nešto preko dva sata uopće ne ugnjavi već je veliki kompliment.

Glavni glumac je Taron Egerton? Pa on u svojoj interpretaciji Eltona Johna iskazuje dinamičnost i energiju koju baš ne nalazimo u Fletcherovoj režiji. Koliko je toga u filmu točno? To bi znali samo dobri poznavatelji Eltonova životopisa, a s nekim dijelovima autori su se dosta slobodno poigrali. Glavni junak se, recimo, 1984. vjenčao za njemačku snimateljicu zvuka Renate Blauel, bio je s njom u braku pune četiri godine, a u filmu je to predstavljeno kao da su zajedno proveli 24 sata. Tako je to Eltonu valjda izgledalo iz današnje perspektive, no ako to shvatimo kao elipsu, zašto ne. Njemu to svakako nije puno više značilo.