JUTARNJI NA PREMIJERI 'PARADE'

VIDEO Priča o bivšim ratnim drugovima koji štite gay paradu osvojit će regiju

BEOGRAD - “Kartu više?”, uzaludno je zapitkivao publiku koja je hrlila u beogradski Sava centar neki znatiželjnik: nitko mu se nije potrudio ni odgovoriti, jer su ulaznice za film Srđana Dragojevića “Parada” bile rasprodane tjednima unaprijed, unatoč tome što dvorana raspolaže s manje od četiri tisuće mjesta i što cijena po jednom posjetitelju nije bila mala - 400 dinara, odnosno oko 40 kuna.

Ovakav prizor sa zavišću bi promatrali mnogi hrvatski filmaši: istina, na njihove premijere u pulsku Arenu katkad se nagura i dvostruko više ljudi, no karte koštaju bar upola manje, a teško je tamo i prebrojati tko je ušao “gratis”, a tko je platio ulaznicu.

Urnebesan zaplet

Veliko zanimanje za Dragojevićev film lako je razumjeti. Srpski redatelj u tamošnjim je kinima tijekom protekla dva desetljeća skupio više gledatelja nego nacionalna veličina Emir Kusturica (“Lepa sela lepo gore” i “Mi nismo anđeli 2” imali su po 700 tisuća gledatelja), a ovaj put se prihvatio iznimno izazovne teme.

Naslov “Parada” odnosi se na Gay Pride ili kako u Srbiji zovu tu manifestaciju - Paradu ponosa, koja je ove godine otkazana iz sigurnosnih razloga. Prošle godine, naime, 5600 policajaca osiguravalo je povorku od 400 ljudi koja nije zahtijevala ništa drugo osim prava na javno deklariranje svojeg spolnog opredjeljenja, pa je unatoč tome povrijeđeno - teže ili lakše - 207 osoba.

Dragojević je smislio urnebesan zaplet: u njegovoj priči koja se odigrava 2009. godine (u pravo vrijeme, jer tada ministar unutarnjih poslova nije bio Ivica Dačić, njegov kolega iz SPS-a, bivše stranke Slobodana Miloševića, kojoj je redatelj nedavno pristupio, pa je lik šefa policije mogao biti nesmiljeno karikiran), stjecajem okolnosti zaštitar Limun (Nikola Kojo), kako bi zadovoljio svoju vjerenicu Biserku ( Kristina Popović), mora osiguravati Paradu ponosa, no kad njegovi kolege odbiju taj zadatak, ne preostaje mu drugo nego potražiti svoje stare ratne “drugove” iz Hrvatske, Bosne i s Kosova: s njima se, istina, upoznao preko “snajpera”, ali su unatoč tome postali i ostali prijatelji (ništa čudno, i haški osuđenici danas se druže bez obzira na nacionalnu i političku pripadnost).

Velika pobjeda

Neočekivana suradnja zadrtih homofoba i gay populacije, koja nijednoj strani nije baš po volji, rezultira burlesknim situacijama, ali je situacija u Srbiji glede ljudskih prava u Srbiji tako katastrofalna da je Dragojević morao neviđeno ekvilibrirati kako bi istodobno zabavio, ali i upozorio na ponore netolerancije.

Sudeći po premijeri u Sava centru, liberalna Srbija te večeri izvojevala je veliku pobjedu. Smijeh se začuo već nakon prvih scena, a kod posebno zgodnih komičnih akcenata odjeknuo bi pljesak, kao u kazalištu. Kada je filmska ekipa izašla na scenu i počela se klanjati publici, odmah se vidjelo tko je izborio njezinu naklonost.

Makedonac Toni Mihajlovski (igra Albanca Azema, jer valjda nijedan glumac te nacionalnosti nije htio tu ulogu) morao je dvaput pred nju, a isto je bilo i s našim glumcima Dejanom Aćimovićem (Bosanac Halil) i Goranom Navojcem (Hrvat Roko).

Shizofrena generacija

Euforično pozdravljanje ekipe nastavilo se sve dok se nije poklonio i redatelj, a izvjestan “šum” predstavljao je jedino odjavni nastup slovenskog kantautora Zorana Predina, koji je pokušao nagovoriti prisutne da s njim zapjevaju “Bilećanku”: većini nije bilo jasno što se time htjelo, no u filmu je dosta eksplicitno da su njegovi junaci shizofrena generacija, koju su kljukali najprije partizanskim, a zatim nacionalističkim pjesmama. Možda bi ipak bilo bolje da je finale pripalo članovima gay udruga koje su proteklih godina ne u jednoj prigodi svojim javnim djelovanjem riskirali život.

Prosvjetitelj i zabavljač

Još je jedna važna poruka da je posve normalno što Hrvati, Srbi i Bosanci jedni druge nazivaju četnicima, balijama i ustašama, bitno je se toleriraju, a ne kolju. Dok se Dragojević prosvjetitelj skriva u sjeni Dragojevića zabavljača sve je u najboljem redu, no kad stupi u prvi plan - kao u sceni u kojoj jedan od gay protagonista obznani svoj životni kredo ispred podivljale horde neonacista - gledatelj je u nedoumici gleda li pamflet ili poprilično grubu komediju.

A opet, i Chaplin je u “Velikom diktatoru” smatrao da u završnici mora izreći što mu je na srcu, kada je sudbina Europe i svijeta u pitanju, a ne to šifrirati u radnju.

Dragojević je na odjavnoj špici dao posebno upozorenje komisijama koje u Srbiji odlučuju o financijskim dotacijama za filmove. Točno je naveo da su “Paradu” na natječaju raspisanom za 2009. godinu odbili njegovi kolege Oleg Novković, Nenad Dukić i Marko Kostić. Neće biti dobro ukoliko taj primjer počnu slijediti redatelji iz Hrvatske, Bosne i Slovenije: rat filmaša i komisija vodio bi se do istrebljenja.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. rujan 2024 15:00