POLIMAC PREPORUČUJE

VIDEO: POGLEDALI SMO NOVI FILM O JEDNOJ OD NAJVAŽNIJIH VOJNIH OPERACIJA DRUGOG SVJETSKOG RATA 'Bitka za Midway' dinamična je pomorsko-zračna makljaža

 Lionsgate / The Hollywood Archive / Hollywood Archive / Profimedia
 

Najinventivnija dosjetka njemačkog redatelja Rolanda Emmericha je uključivanje legendarnog Johna Forda u priču njegovog spektakla “Midway”. Ford je uistinu proveo neko vrijeme na Midwayskom otoku i snimao napade japanskih zrakoplova, čak je i ranjen tijekom ratnih operacija, no da je to baš radio tako samoubilački kako je prikazano kod Emmericha, nije baš sigurno.

Međutim, njegovo vehementno ponašanje u skladu je sa svime što se u filmu događa, pa za to valjda ima opravdanja.

Njegov dokumentarac koji je tamo napravio zbilja se zove “Bitka za Midway” (“bitku” u Emmerichovom filmu dodao je domaći distributer, što se da shvatiti), nastao je 1942., neposredno nakon glasovite pomorsko-zračne makljaže, a glasove su posudili redateljevi omiljeni glumci Henry Fonda i Jane Darwell. Emmerichov film sav je u povišenom raspoloženju, poprilična razlika od holivudskog blockbustera iz 1976. (u njemu je također glumio Fonda), koji je razmjerno smireno obrazlagao ratne operacije, pa bi vam bilo korisno pogledati ga ukoliko zbilja želite doznati što se zbivalo te godine od 4. do 7. lipnja.

Emmerich je od djetinjstva bio amerikanofil, uvijek mu je bliži bio Steven Spielberg od Wima Wendersa i Wernera Herzoga, a bitka za Midway, prijelomna u naporima za kontrolu Pacifika, mladenačka mu je opsesija, samo što sve dosad nije uspio osigurati potporu nekog velikog holivudskog studija. Nije ni sada, “Midway” je producirala njegova kompanija Centropolis, uz malu pomoć nekolicine drugih, kao što su Shanghai Ruyi Entertainment. Kako se vremena mijenjaju?!

Sedamdesetih su ovakvi spektakli snimani uz podršku Japanaca, tako je “Tora! Tora! Tora!” o napadu na Pearl Harbor holivudsko-japanska koprodukcija, a danas su tvornici snova Kinezi puno važniji adut, budući da su se probili na drugo mjesto najmoćnijih filmskih industrija. Cijena za to nije previsoka, tek dvije-tri scene koje dokumentiraju japanski sadizam, no u cjelini to je dosta uravnotežen ratni film, s ravnomjernim balansiranjem zaraćenih strana.

“Uravnotežen” možda nije dobra riječ, jer je Emmerichov “Midway” sav u grču da pokaže što sve može napraviti suvremena tehnologija. Bojni zrakoplovi polijeću, tuku se jedni s drugima, protuavionska paljba je nesmiljena, nema šanse da pobrojite mrtve i ranjene koji nestaju u moru, zapravo, sve to sliči urnebesnoj video igri u kojoj biste se možda bolje zabavljali nego gledanjem ovog filma. Ipak, povremeno vas dinamičnost scena osvoji, pa želite da taj cirkus na ekranu nikad ne prestane.

Izrazita slabost filma su ishitreni dijalozi, pogotovo oni američkih protagonista, a nisam siguran ni da je bilo potrebno prikazati napad na Pearl Harbor, bombardiranje Tokija pa se tek zatim prebaciti na bitku za Midway. U zlosretnom blockbusteru “Pearl Harbor” Michaela Baya jasno je da je trebalo završiti bombardiranjem Tokija, kako publika ne bi napustila kino dvoranu s osjećajem gorčine (“Ipak smo im se osvetili, pa makar i nekoliko mjeseci poslije!”), međutim, Midway je bio kompleksna i - po Amerikance - zadovoljavajuća ratna operacija kojoj je trebalo posvetiti čitav film. Istina, taj ne bi bio tako brz i vizualno spektakularan kao Emmerichov, ali možda je upravo to trebalo žrtvovati.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 03:35