KVAKA 22

VIDEO: FILMSKI KRITIČAR JUTARNJEG PREPORUČUJE NOVU MINI SERIJU Napravljena je prema poznatom bestselleru, a jednu od ključnih uloga igra Clooney

 

Već su počele prognoze tko će dobiti nominacije za ovogodišnju nagrady Emmy, a u kategoriji najbolje mini-serije često se spominje „Kvaka 22“, ekranizacija istoimenog bestselera Josepha Hellera, i u nas vrlo omiljenog štiva.

Gotovo sigurno bi nominaciju trebao dobiti glavni glumac Christopher Abbott, a dvije nominacije za sporedne uloge mogle bi se zalomiti Kyleu Chandleru i Georgeu Clooneyju. Potonji u tom hvaljenom uratku ima nekoliko funkcija, režirao je dvije od šest epizoda i figurirao kao jedan od izvršnih producenata. Mini-seriju u Americi emitira Hulu, vrlo uspješna streaming kompanija (u nas ćemo je gledati na HBO-u od 30. lipnja), koju su prije nekoliko godina posprdno zvali „Klaun & Co.“, ali poruge su prestale nakon što je prva sezona njihove „Sluškinjine priče“ osvojila Emmy za najbolju seriju: dotad to nije uspjelo čak ni streaming gigantu Netflixu, koji je u marketing svojih proizvoda ulagao popriličan novac.

Odakle Clooney u „Kvaki-22“? Australci Luke Davies (nominacija za Oscara za scenarij filma „Lav“) i David Michôd (redatelj zapaženih filmova „Životinjsko carstvo“ i „Rover“) imali su dogovor s uspješnim filmskim i televizijskim poduzećem Anonymous Content da odaberu projekt po svom izboru: odlučili su se za „Kvaku 22“, roman koji po njihovom sudu još nije dobio adaptaciju kakvu je zavrijedio, a kako je prava na njega držao Paramount Television, partner Anonymous Contenta, problema nije smjelo biti.

Manja uloga

Ipak, kad su već bili pri kraju s poslom, Michôd je napokon dobio zeleno svjetlo za svoj skupi projekt „Kralj“ u produkciji Netflixa (tri Shakespeareove drame, dva dijela „Henrika IV.“ i „Henrik V.“, isprepletene u jednu cjelinu), pa su morali potražiti drugog redatelja. Kontaktirali su Clooneyja i njegovog bliskog suradnika Granta Henslova, obojica su bili veliki poklonici romana i svaki je pristao režirati po dvije epizode mini-serije (preostale dvije potpisala je Elen Kuras, cijenjena direktorica fotografije). Clooney je čak prihvatio manju ulogu vojnog časnika Scheisskopfa (prezime dovoljno govori – „govnar“), koju je jako karikirao, posve primjereno antiratnom duhu Hellerovog predloška, dok Henslov igra liječnika od kojeg glavni junak uzaludno pokušava iskamčiti uslugu.

Sam Heller (umro je 1999.) napisao je roman 1961., ali ga je donekle i proživio jer je 1944. bio na talijanskoj fronti, na ratnim zrakoplovima B-52 i letio na 60 misija (tvrdi da su mnoge od njih bile čisto rutinske). Pedesetih je počeo pisati knjigu, s velikim pauzama, ali kad ju je napokon dovršio, nije ni slutio u kakav će se fenomen ona pretvoriti. Naime, prve reakcije bile su raznolike, od panegiričnih do negativnih, u tvrdom uvezu prodalo se 30 tisuća primjeraka, što baš nije bilo previše, no svako novo izdanje bilježilo je povećani interes čitatelja.

Pogotovo u doba Vijetnamskog rata kada je bilo kakvo izrugivanje vojnoj birokraciji prolazilo odlično. Već sam naslov bio je znakovit, John Yossarian – poput Hellera – nišani i ispušta bombe na „letećim tvrđavama“, a svaki put kad se približi kvoti letova dovoljnih da ode kući, ona se povećava i njegov vojni rok nikako da prestane. Zato potraži pomoć vojnog liječnika, želi da ga proglase ludim i povuku iz borbe, no ovaj mu objasni da postoji tzv. „kvaka 22“: luđak koji želi napustiti bojište na kojem bi mogao poginuti zapravo djeluje racionalno i ne može se tvrditi da je poremećen. Onaj koji je zbilja lud tako nešto nikad ne bi tražio. To je apsurdna dosjetka u vojnim pravilima koja sprječava mudrijaše da se samo tako izbjegnu smrt koja im prijeti na svakoj misiji.

Mračan ugođaj

„Kvaka 22“ postigla je takav uspjeh (na raznim rang listama čak se nalazi pri vrhu najboljih američkih romana svih vremena) unatoč tome što baš nije laka za čitanje: Heller se u šest poglavlja poigrava vremenskim okvirom, malo skače naprijed, malo se vraća nazad, ali uvijek u kontekstu tog razdoblja, oko 1944. na talijanskom otoku Pianosa, gdje su bile smještene američke trupe, a ugođaj te pretežno crnohumorne naracije prema finalu postaje sve mračniji.

Zato baš nije bilo lako Mikeu Nicholsu, koji je 1970., nakon dva velika uspjeha, „Tko se boji Virginije Woolf“ i „Diplomac“, odlučio ekranizirati „Kvaku 22“. Imao je problema s budžetom, ali još više s dramskom strukturom, koju je nastojao prilagoditi originalnom predlošku. U kontekstu tadašnje najezde modernizma u holivudski film to je bila legitimna metoda, imao je i izvrsne glumce, Alan Arkin je igrao Yossariana, u ekipi su bili Martin Balsam, Anthony Perkins, Orson Welles, još mladi Martin Sheen i pjevač Art Garfunkel kao debitant, no film nije povratio uložena sredstva jer je ipak bio suviše neobičan, međutim, danas uživa kultni status.

Mini-serija se odlučila za puno konvencionalniji pristup, linearnu naraciju, pa prva epizoda počinje u Americi, u vojničkom kampu u kojem se budući letači obučavaju za borbe u Italiji. Već tada Yossarian (Christopher Abbott) stječe neprijatelja u poručniku (kasnije generalu) Scheisskopfu (George Clooney), jer ljubaka s njegovom suprugom (Julie Ann Emery), a nijedno od njih dvoje pritom nije baš diskretno.

Prvi susret s Italijom nije zanosan, jer letjeti u eskadrili oko koje praska paljba njemačkih protuavionskih topova zna biti smrtonosno. Pritom su te scene izvrsno napravljene, ponajprije vizualno, što je vjerojatno dotjerano u post produkciji: teški bombarderi, plavo nebo i oko njih živopisni ubojiti vatromet. Yossarian je bijesan, žele ga ubiti tipovi koje nikad u životu nije vidio a po svoj prilici i neće, no istodobno sluti da se pravi krivci nalaze u njegovom kampu.

To su njegovi zapovjednici, ponajprije pukovnik Cathcart (Kyle Chandler), koji uporno povećava kvotu obaveznih letova kako bi impresionirao svoje pretpostavljene: Yossarian je upravo skupio 49 letova, preostaje mu samo jedan pa da se oprosti s vojskom, no Cathrat sada traži 55 letova, ne više 50. Vojniku ne preostaje drugo nego da prihvaća misije jednu za drugom i obavi u nekoliko dana zadatke za koje bi nekome trebali tjedni, međutim, ni to se ne pokaže efikasnom strategijom.

Vojska je prikazana kao neka vrsta cirkusa, najviše se izdvaja šef ekonomata Milo Minderbinder (Daniel David Stewart) koji je vojni rok shvatio kao sjajnu priliku da se obogati i u svoje je operacije uključio i čak i pukovnika. Trguje svime do čega dođe, od jaja i vina do padobranske svile (u jednoj situaciji Yossarianu zatreba padobran, no shvati da ga je Milo rekvirirao i to nikome nije rekao), a najveći štos je što su mu među zahvalnim mušterijama i Nijemci. Nema veze što su u ratu s njima, biznis ne poznaje takvu vrstu neprijateljstava. Milo bi rado priključio Yossariana svojoj ekipi, no njega zanima jedino to kako da se što prije dokopa Amerike.

Tko je ciljna publika

U jednoj situaciji odlučio se na rizičan potez, noću se prikrao u sobu u kojoj se planiraju ratne operacije, i pomaknuo crtu oslobođenih teritorija iznad Bologne. Ispalo je da sutrašnja operacija, koja uključuje bombardiranje tog grada, potpuno bespotrebna. Misija je otkazana, ali je Yossarianovu prevaru suviše ozbiljno shvatio major de Coverley (Hugh Laurie u razmjerno maloj ulozi), on je ušetao u Bolognu i čudio se zašto je na zgradi na glavnom gradskom trgu njemačka zastava. Kad je ušao u nju u namjeri da ih upozori da je skinu, zatekao je tamo cjelokupan njemački štab. Što je dalje bilo ne pokazuje se, ali gledatelj može lako pretpostaviti.

Važnu ulogu ima Giancarlo Giannini, on je neka vrsta domaćina u javnoj kući, koji tumači Amerikancima da se bore uzalud. Prije njih tu su bili Nijemci, ponašali su se kao gospodari, ali su otjerani. Ista stvar će biti i s Amerikancima: Talijani su slabi, nemaju oružja, ali će se i svojih „osloboditelja“ riješiti brže no što ovi pretpostavljaju.

Mini-serija ima izvjestan problem s ciljnom publikom, jer antiratno raspoloženje nije tako izrazito kao krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih: rat na Srednjem istoku i danas nailazi na proturječne odjeke, pogotovo kod patriotski zadojenog dijela američkog stanovništva, a u nas su ukinuli vojni rok. Ipak, „Kvaka-22“ odlično je napravljena i nimalo dosadna (izvjestan je problem razlikovati likove vojnika koji se previše često ne pojavljuju), što je glavni kriterij za dobru gledanost.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 19:21