FILMSKA KRITIKA NENADA POLIMCA

VIDEO: 'BIT ĆEMO PRVACI SVIJETA' Još jedno evociranje ex-yu prošlosti u filmu o košarci

Bivšu Jugoslaviju vjerojatno nikad neće osvojiti u onoj mjeri u kojoj je uspio Srbiju, a u potonjoj bi možda bio veći hit da je besramnije eksploatirao tamošnje rodoljublje

Val nostalgije zapljusnuo je zemlje bivše Jugoslavije. U Hrvatskoj je “Crno-bijeli svijet” dobio publicitet kakav već dugo nije imala neka dramska serija, a u Srbiji je pak već punih mjesec dana na prvom mjestu kino top liste film “Bit ćemo prvaci svijeta”, koji evocira legendarno košarkaško svjetsko prvenstvo u Ljubljani 1970., kada je Jugoslavija pobijedila Sjedinjene Američke Države i osvojila zlatnu medalju. Dok ga gledate, ne možete ne podsjetiti se na izložbu “Živio život” koja je prije dvije godine osvojila Beograd, pokazujući već zaboravljenu kulturu svakodnevice socijalističke Jugoslavije: i ovdje vam pažnju privlače telefoni, gramofoni, odjeća i mnoštvo tričarija od kojih se nekad nismo odvajali.

Film je proizvela beogradska kompanija Intermedia Network, odgovorna i za dva “Montevidea”, koja je u Srbiji vidjelo ukupno milijun gledatelja. “Bit ćemo prvaci svijeta” neće postići takav odjek, plafon mu je po svoj prilici 200 tisuća gledatelja, no to i ne čudi: ponajprije, košarka danas više nije tako popularna poput nogometa (šezdesetih i sedamdesetih činilo se da će ga izgurati s pijedestala najomiljenijeg sporta), a drugo, “Montevideo” je agresivnije koketirao sa srpskim nacionalnim osjećajem i melodramom (ljubavne peripetije mladih nogometaša zauzele su podjednako prostora kao i događaji na terenu), prema čemu ovaj film ima distancu.

Njegovi su ciljevi dosta kontradiktorni, ponajprije trebalo je proslaviti utakmicu u kojoj su pobjedi podjednako doprinijeli ne samo srpski nego i hrvatski i slovenski košarkaši, ali kako je novac za produkciju uglavnom stigao iz Srbije priča o pobjedi na svjetskom prvenstvu isprepletena je sa sagom o procvatu srpske košarke iza 2. svjetskog rata. “Bit ćemo prvaci svijeta” s jedne strane je pozicioniran kao jugoslavenski projekt (skandiranje “Jugoslavija, Jugoslavija” u završnici ključan je akcent radnje), angažirano je puno glumaca iz drugih država (s naše strane veće uloge igraju Leon Lučev i Iva Babić, dok slavne košarkaše utjelovljuju Goran Bogdan, Igor Kovač i Robert Kurbaša), ali ravnopravna emocionalna jezgra je i srpski dio, u kojem se elaborira kako je nastao klub Crvena zvezda i kako je opstao u nadmetanju s Partizanom, podržavanim od strane vojske i države.

Igranje na dva razboja nikad nije najmudrija strategija i naškodit će filmu kod njegove dvije ciljne publike, bivšu Jugoslaviju vjerojatno nikad neće osvojiti u onoj mjeri u kojoj je uspio Srbiju, a u potonjoj bio možda bio veći hit da je besramnije eksploatirao tamošnje rodoljublje. Slučaj “Parade” Srđana Dragojevića, koja je posvuda bila hit, možda se više nikad ne ponovi.

“Montevideo” je bio blještav ali pomalo razvučen proizvod, dok je “Bit ćemo prvaci svijeta” puno sigurnije napravljen film, koji spretno barata s pedesetak likova i nekoliko desetljeća, zna diskretno sugerirati da socijalizam nije bio raj na zemlji i svježe koncipira scene koje bi inače ispale rutinske. Rad s glumcima je uglavnom odličan i ovo je veliki povratak Darka Bajića, koga pamtimo po “Direktnom prijenosu” i “Crnom bombarderu” te serijama “Sivi dom” i “Zaboravljeni”. Cilj po svoj prilici nije postignut, film će osvojiti publike bivše Jugoslavije tek kad stigne na male ekrane u formi tv serije, no rezultat je itekako gledljiv i u cjelini bolji kreativni rad od “Montevidea”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 15:07