TRIJUMF '12 GODINA ROPSTVA' Prvi put Oscar za najbolji film afroameričkom redatelju

Tko će dobiti Oscara - zapitala se na samom početku prijenosa dodjele nagrada voditeljica Ellen DeGeneres i odmah dala odgovor. “Prva mogućnost - ‘12 godina ropstva’. Druga mogućnost - ako tako ne glasate, svi ste vi rasisti”. Malo je pojednostavila što je zapravo na stvari, no film Stevea McQueena jedini je od 9 nominiranih spojio važnu temu, društveni angažman i neosporno izvrsnu kreaciju. Naposljetku je dobio tri pozlaćena kipića, što nije previše, njegov najveći konkurent “Gravitacija” pobrao ih je čak sedam, no to je čest slučaj kada se drame bore sa spektaklima, prve pobiru glavnu nagradu, a druge impresioniraju njihovim ukupnim brojem.

Ironija dodjele

“Gravitacija” je zato dobila nagradu za režiju, a nikome nije promakla ironija da je sjajnom američkom filmašu Alfonsu Cuarónu Oscara uručila Angelina Jolie, koja je prvo trebala igrati u njegovom filmu, pa ju je zamijenila Sandra Bullock.

Po nečem će “12 godina ropstva” ipak u povijest, to je prvo ostvarenje nagrađeno Oscarom koje je režirao tamnoputi filmaš, a očito ćemo počekati da umjetnik te rase dobije i Oscara za režiju. McQueen je bio vrlo blizu, no bio je žrtvom modela glasanja po kojem glavna nagrada isključuje one koje su po važnosti odmah iza nje, tako da su potonjima namireni ne samo “Gravitacija”, nego i “Dobri dileri iz Dallasa”, “Ona” i “Jasmine French”. Paradoksalno, bez ijedne nagrade ostale su sjajne “Američke varalice”, koje su imale jednak broj nominacija kao i “Gravitacija“, ukupno 10, no to se već događalo u povijesti Oscara: recentni primjer je vestern “Čovjek zvan hrabrost” braće Coen, a nešto ranije slično se provela i “Boja purpura” Stevena Spielberga.

Sve se zna unaprijed

Pogađanje tko će dobiti Oscara više nije nikakva mudrost: sve se može znati unaprijed, pa čak i tko će dobiti Oscara za inače ne tako lako predvidljive kategorije kao što su najbolji strani film ili cjelovečernji dokumentarac, dovoljno se samo kretati se u krugovima bliskim glasačima Američke akademije. Njih, istina, ima već preko šest tisuća, ali po uzorku se da naslutiti cjelina. Tako je Scott Feinberg, kritičar The Hollywood Reportera, u posljednji trenutak promijenio svoju prognozu da će nagradu za sporednu žensku ulogu dobiti Jennifer Lawrence iz “Američkih varalica”: odlučio se ipak za Lupitu Nyong’o (“12 godina ropstva”), jer je mlada glumica svojski odradila press konferencije i u kontaktima s novinarima pokazala se kao iznimno dopadljiva osoba, dok Jennifer u kritičnim trenucima preoskarovske groznice nije bila dostupna zbog snimanja finala serijala “Igre gladi”. Pokazalo se da je Feinberg imao dobar instinkt.

Ellen DeGeneres prošla je trnovit put od nepoželjne glumice, u razdoblju kada je obznanila da je lezbijka, do najomiljenije američke televizijske voditeljice. Nije bila loša kao domaćica priredbe Oscara, nastojala je biti što prirodnija i modernija, zabavljala je publiku apsurdnim sitnicama kao što je naručivanje pizza i snimanje “selfieja” koji će probiti rekord preuzimanja na Twitteru, šale joj nisu bile pretjerano bezobrazne (iako ponekad ne biste shvatili na što je ciljala), ukratko prava osoba za priredbu koju gledaju milijuni. Četiri puta je promijenila garderobu, što je u granicama podnošljivog.

Loši veterani

Znači li to da smo gledali uzbudljiv spektakl? Ni slučajno! Najveći je problem ovogodišnjeg prijenosa što je trajao skoro sat vremena duže nego lanjski: producent i redatelj potpuno su se izgubili u natrpavanju spektakla svime i svačime, a specijalnost su im bili kolaži filmskih inserata bez ikakva povoda. Ellen DeGeneres brbljala je dvadeset minuta prije no što je prva nagrada uopće uručena, otrpjeli smo i jednu posvetu 75-obljetnici “Čarobnjaka iz Oza” ( Pink je solidno izvela “Somewhere over the Rainbow”, ali u dvorani su sjedile kćeri Judy Garland Liza Minnelli i Lorna Luft, koje su joj se baš mogle pridružiti na pozornici), a nakon što je završio sada blok “In Memoriam”, posvećen preminulim filmskim djelatnicima u protekloj sezoni, Bette Midler izvela je pjesmu za kojom nije bilo nikakve potrebe. Bacanjem suvišnih dijelova uštedjelo bi se bar pola sata, a ubrzavanjem ritma priredbe dobilo bi se još toliko.

Nekolicina holivudskih veterana nije ostavila dobar dojam. Goldie Hawn, dobitnica Oscara za sporednu ulogu u “Kaktusovom cvijetu”, kao da je upravo stigla od estetskog kirurga, a sličan dojam ostavila je i 81-godišnja Kim Novak, junakinja Hitchcockove “Vrtoglavice”, inače nikad nominirana za Oscara, čiji je duboki glas izgubio jačinu, pa ju je morao spašavati kolega prezenter Matthew McConaughey. 87-godišnji Sidney Poitier jedva se kretao: u odnosu na njih 88-godišnja Angela Lansbury, koja je nešto ranije dobila počasnog Oscara, izgledala je kao dama u najboljim godinama.

Najbolji govori

Što ćemo pamtiti nakon ovogodišnje dodjele Oscara. Svakako vijest da će Američka akademija izgraditi spektakularni muzej filma koji će biti završen 2017. godine i po svoj prilici predstavljati svjetsku atrakciju. Najbolji govori? Cate Blanchett i McConaughey znali su što žele reći, izveli su to sa žarom i nisu bili dosadni, no najviše je pohvala izmamio Jared Leto koji je u svojoj zahvali napravio finu odu majci (nalazila u dvorani s njegovim bratom), pokazao da zna što se događa u Ukrajini i Venezueli i založio se za snošljivost prema seksualnim manjinama. Bolje se od toga u nekoliko minuta zbilja ne može.