NOVI 'TRAINSPOTTING'

TOČNO 21 NAKON KLASIKA ŠKOTSKIH 90-IH, PRED NAMA JE NASTAVAK Ako niste insajder, to neće biti vaš film

Postindustrijski gradovi još su više “post”, u međuvremenu je došla nova istočnoeuropska imigracija, stare džankoze više nisu kul, nego potrošeni, mizerni i ocvali, a u njihov svijet u međuvremenu su ušli europski fondovi i internet

Svojedobno proglašen u anketi najboljim škotskim filmom svih vremena, “Trainspotting” (1996.) Dannyja Boylea po romanu Irvinea Welsha možda nikad nije bio veliki film, ali ga je velikim činilo što je perfektno predstavljao jednu eru.

Sunovrat radništva

Nastao godinu dana prije izborne pobjede Tonyja Blaira, uspona “New Laboura” i eksplozija britanskih kreativnih industrija pod egidom “Cool Britannia”, “Trainspotting” je bio spoj nekoliko trendova koji su obilježili tu dekadu. U Britaniji (ali i Hrvatskoj) generacija punka i novog vala tijekom 90-ih ušla je u zrele godine, medije i umjetnost te stekla kulturni kapital. Škotski se nacionalizam upravo budio i pametno kanalizirao kroz kreativnu kulturu. Sunovrat radničke klase i negdašnjih industrijskih gradova već je bio očit i ireverzibilan proces. Dio te postindustrijske, “rust belt” dijagnoze - od Škotske, preko Dresdena, do Splita - bio je, dakako, i heroin.

Režiseru Dannyju Boyleu, scenaristu Johu Hodgeu i producentu Andrewu Macdonaldu mora se, nesumnjivo, priznati jedna stvar - prepoznali su trenutak. Uzeli su tada friško objavljeni debitantski roman Irvinea Welsha o grupi besprizornih edinburških džankija. Po njemu su snimili film koji je, s jedne strane, bio toliko škotskolokalpatriotski da je mogao biti stijeg mlade, pametne nacionalne samosvijesti (gradnja samosvijesti kroz pametnu, kritičku kulturu nešto je za što hrvatski nacionalizam nikad nije bio sposoban). Engleski režiser i njegov škotski kreativni tim snimili su film koji je zbog tada globalne i akutne teme heroina u postindusrijskim gradovima mogao biti zanimljiv svagdje te ponukati medijsku raspravu izvan niše kulturnih rubrika. Istodobno, Danny Boyle i njegova ekipa izbjegli su nišu sumornog, minimalističkog socijalnog realizma koji je tema filma na prvu loptu prizivala. Umjesto toga napravili su pravi postmodernistički film - dekorativan, spotovski, s puno muzike, stiliziran i jako kul. Dio kritike u to je vrijeme - ne bez razloga - kritizirao stoga film kao glamurizaciju svijeta droge. No, taj spoj - dekorativnog postmodernizma i socijalnog čemera pretvorenog u industrijski artikl - bit će dobitna formula onoga što će za koju godinu postati “Cool Britannia”. Na neki način, “Trainspotting” je testirao kemijsku formulu koja će se poslije umnažati od “Full Montyja” do brit-popa.

Put do zvijezda

“Trainspotting” je, k tomu, bio film s kojim je u ozbiljnom smislu počelo nekoliko važnih karijera. Tada kao kaplja mlad Ewan McGregor postat će krupna holivudska zvijezda, a u manjoj mjeri to vrijedi i za Kelly McDonald. Hodge i Macdonald nastavit će svoje plodne karijere, a Danny Boyle postat će svojevrsna režiserska posvuduša, redatelj čija će plodna karijera sadržavati prilično nespojive filmove, od “Slumdog Millionairea” do zombi-apokalipsi i biografije Stevea Jobsa te od SF spektakala do filma “127 sati”, koji se sastoji od jednog jedinog lika koji 100 minuta provede zarobljen u duplji. “Trainspotting” je mnogim istaknutim kreativcima kasnije bio nedosegnut uspjeh.

Kad je neki film tako uspješan kao “Trainspotting”, onda se već sutra ujutro nakon premijere počne razmišljati o nastavku. Ali, u slučaju “Trainspottinga” nije bilo tako jednostavno. Za početak, podrazumijevalo se da predložak za nastavak napiše sam Welsh, koji je to i napravio s romanom “Porno”, koji, međutim, nije prošao tako dobro. Drugi je problem bio taj što je nastavak podrazumijevao da u priču budu uključena (što znači i terminski slobodna) sva četiri glavna glumca, što je u filmu teško uskladiti čak i kad ljudi nisu posvađani. A ovdje jesu bili, jer su se Ewan McGregor i Boyle burno razišli nakon što je škotskom glumcu režiser uskratio ulogu u filmu “Žal”. Tijekom dvadeset godina od prvog filma kolale su različite verzije scenarija koje su se manje ili više temeljile na “Pornu”. No, vrijeme je radilo svoje, a producent Macdonald u jednom je trenutku priznao da je problem bio vremenski odnos prema prvom filmu. “Bili smo prestari da radimo film koji počinje sutra ujutro. Istodobno, nije prošlo dovoljno vremena da pokažemo što je s likovima bilo 20 godina kasnije”. Stoga se od nastavka odustalo, sve dok, dakako, nije došlo i ‘20 godina kasnije’: a to je danas.”

Točno dvadeset i jednu godinu nakon klasika škotskih 90-ih, novi “Trainspotting” je pred nama. Film “T2” - premijerno prikazan u petak na Berlinaleu - okuplja kompletnu ekipu koja je izvorno napravila prvi film. Na “mjestu zločina” opet su režiser Boyle, pisac Hodge, producent Macdonald i ključni četverac glumaca koji je utjelovljivao iste likove u prvom filmu. Ewan McGregor opet je u ulozi Rentona, Robert Carlyle u ulozi agresivnog sociopata Begbiea, Ewan Bremner u ulozi Spuda, a Johnny Lee Miller u onoj prevaranta i podlog mutikaše Sick Boya. U relativno malim epizodama pojavljuju se i obje žene iz prvog, poprilično mačo filma: Shirley Henderson i Kelly McDonald.

Prvi “Trainspotting” završavao je scenom u kojoj je donekle najrazboritiji od četvorice edinbuških klipana - Renton - ostalima ukrao novac od prekupljene droge i pobjegao, ostavivši samo Spudu njegov dio. Dvadeset godina kasnije - tipično za džankije - likovi se nisu baš puno i previše pomaknuli. Renton je pobjegao u Amsterdam, gdje se skrasio kao činovnik, te se na početku filma prvi put vraća u Škotsku posjetiti obudovjelog oca. Begbie je, dakako, u zatvoru iz kojeg na samom početku filma pobjegne. Sick Boy je i dalje muljator i prevarant, uglednicima namješta bugarsku prostitutku (Anđela Nedjaljkova) i krišom ih snima. Jedini koji je i dalje na drogi je Spud, koji kupuje heroin od četvrt stoljeća mlađih klinaca jer mu je “heroin ostao jedini prijatelj”. Na početku filma, dva od četiri lika vraćaju se potajice u Dublin. Renton dolazi posjetiti oca i kloni se ostalih s obzirom na to da ih je okrao, a Begbie u bijegu iz zatvora pokušava sina uvesti u pljačkaški “zanat”; sin je, međutim, dobrica koji studira hotelski menadžment.

Ukradeni novac

Shrvan grizodušjem, Renton posjeti Sick Boya, vraća mu ukradeni novac bez kamata, no Sick Boy ga krasnorječivo uvuče u prevarantsku shemu. Naslijedio je, naime, od tete stari pub u degradiranom lučkom dijelu Edinburgha, Leithu. Pub posluje grozno jer - jetko kaže Sick Boy - “ovdje baš nije došla gentrifikacija”. Stoga se domisle da bi zajedno mogli isisati novac europskih fondova namijenjen obnovi propalih industrijskih regija. Taj motiv naslijeđenog puba je, uzgred, jedan od ne mnogo motiva koje film preuzima od romana “Porno”.

Jasni likovi

U najavnom intervjuu koji je izišao u britanskom magazinu “Sight and Sound”, scenarist filma Hodge je - govorivši o teškoćama pisanja “T2” - rekao kako je to bio film u kojem je bilo lako pisati karaktere, a teško zaplet. “Likovi su bili tako jasni da sam scene s njima mogao ispisivati unedogled. Ali - što je s pričom? Naime, ti ljudi jesu takvi zato što se u njihovim životima nikad ništa ne dogodi!” U neku ruku, Hodge je pametno opisao snagu i slabosti filma koji je napisao. “T2” je pametan epilog, metaesej o onom što se promijenilo u 20 godina od prvog “Trainspottinga”. Postindustrijski gradovi još su više “post”, u međuvremenu je došla nova istočnoeuropska imigracija, stare džankoze više nisu kul nego potrošeni, mizerni i ocvali, a u njihov svijet u međuvremenu su ušli europski fondovi i internet. “T2” se većim dijelom sastoji od niza domišljatih metafilmskih igara, citata i dijaloga s prethodnikom. Film vrvi duhovitim scenama - minijaturama. U jednoj od njih Sick Boy i Renton kao džepari upadnu u klub u kojem britanski protestantski unionisti slave godišnjicu pobjede Vilima Oranskog nad Stewartima u bici kod Boynea 1690. Dok ih Renton zabavlja šovinističkom, antikatoličkom napitnicom, Sick Boy im svima obrsti kreditne kartice iz novčanika. Zašto kreditne kartice? Zato što - razumije se - svi unionisti uvijek imaju isti PIN: godinu bitke 1690. Film je pun takvih relativno samostalnih scena, malih “filmova u filmu”, u kojima se Hodge i Doyle oštroumno zafrkavaju s edinburškim turizmom, Europskom unijom, istočnom imigracijom, internet erom, gentrifikacijom četvrti, nacionalizmom, nogometom 70-ih te položajem radničke klase. Sve te epizode povješane su oko, zapravo, nejakog i ne osobito razvijenog narativnog oslonca koji čini želja bivših prijatelja da osvete davnu izdaju.

Onom tko ne zna izvorni film, “T2”, iskreno, neće biti zanimljiv, a djelomice ni shvatljiv. Ali, “Trainspotting” je s ovim filmom dobio zabavni drugi tom, lijep prilog za “double bill” na nekoj kućnoj sesiji maratonskog gledanja. “T1” i “T2” nalik su razgovoru sredovječnih ljudi iste generacije koji razgovaraju o starim nogometašima i pop-zvijezdama. Ako niste insajder, to ne može biti dosadnije, a ako jeste, na koncu vam se malo orose oči. Tako otprilike kroz vrijeme razgovaraju i dva filma, “T1” i “T2”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 08:18