'TIŠINA' Mogao je to biti sjajan film, no da ga je Scorsese napravio kako spada, Vatikan bi ga možda ekskomunicirao

Ukoliko ste gledali istoimeni film velikog japanskog redatelja Masahira Shinode iz 1971., nova verzija Martina Scorsesea - također zasnovana na hvaljenom romanu Shūsakua Enda, objavljenom 1966. - ne nudi puno više, unatoč tome što je pola sata duža. Priča ne odudara pretjerano od originalnog predloška: u 17. stoljeću, na vijest da je njihov mentor otac Ferreira pokleknuo u novoj zemlji i odrekao se katoličanstva, dvojica njegovih učenika, jezuiti Rodrigues (Andrew Garfield) i Garupe (Adam Driver), putuju kriomice u Japan provjeriti je li to istina. Tamo zatiču jezivu situaciju, seljake pokrštene na katoličanstvo vlada goni poput zvijeri i pod prijetnjom smrti prisiljava ih da se odreknu Isusa Krista, dok je na pridošlice raspisana posebna ucjena. Mnogi odolijevaju izazovu da se lako obogate, no ima i onih kojima je tako nešto primamljivo, pa Rodrigues brzo završi u zatvoru, a s Garupeom gubi kontakt. Svjedok je mučenja pokrštenih katolika, vezuju ih na križeve u moru, gdje ih plima malo-pomalo ubija, druge omataju u slamu i spaljuju, ukratko, ukoliko je ikad postojao pakao na Zemlji, Rodrigues je među onima koji ga je iskusio. Susret s nestalim mentorom Ferreirom (Liam Neeson), još ga više pokoleba, tako da mu malo treba da stane na svetu ikonu i tako pogazi svoj jezuitski zavjet.

“Tišina” je projekt koji je Scorsese pokušavao realizirati punih 25 godina, još otkako je razgnjevio katolike “Posljednjim Kristovim iskušenjem”. I sam predani vjernik, bar po svom talijanskom podrijetlu, valjda je u Endōvu romanu pronašao temu kojom je pokušao ublažiti prethodnu kontroverzu, ali su ga problemi financiranja ne baš komercijalnog sižeja ponukali da se stalno opredjeljuje za neke druge filmove. Nakon golemog uspjeha “Vuka s Wall Streeta”, bio je rezolutan, “Tišinu” treba snimiti odmah ili od nje neće nikad biti ništa.

Scorsese je jedan od najboljih američkih redatelja i dok gledate uvodne scene, a pogotovo prvotno snalaženje protagonista na japanskom tlu (uzgred, sve je to snimljeno na Tajvanu, koji je ponudio puno jeftinije usluge, ali i podjednako impresivne lokacije), ne možete prikriti udivljenje. Vizualni prosede je impresivan (direktor fotografije je genijalni Meksikanac Rodrigo Prieto), Garfield sjajan u ulozi oca Rodriguesa, pa sve ukazuje na dramski uzbudljivo ostvarenje, koje, međutim, izostane. Ne čudi što film svi respektiraju, ali je malo tko njime oduševljen: jedna “mršava” nominacija za Oscara (za najbolju kameru), slaba je utjeha za sve ono što se priželjkivalo.

Problem je što je Scorsese promijenio završnicu, u Shinodinom filmu (a valjda i u romanu) sve završava u beznađu, na što američki redatelj nije htio pristati. Izostala je i sjajna scena iz prethodne verzije, u kojoj pokrštenog samuraja zakopaju u zemlju tako da mu viri samo glava, a zatim oko njega obigravaju konjima: njegova žena vezana je za stup pokraj i ukoliko se ne odrekne vjere, muž će joj stradati. Scorsese je to izbacio, jer bi morao mijenjati i originalni kraj, što je dosta otupilo dramski naboj. Šteta, mogao je to biti sjajan film, no da ga je napravio kako spada, Vatikan bi ga možda ekskomunicirao.