Koronavirus kao da nas je natjerao da zaboravimo kako su se još donedavno filmovi zvali. Prije četiri godine u našim se kinima prikazivao triler-horor "Bježi!" - izvorno "Get Out" - dobitnik Oscara za najbolji scenarij, a natjecao se i za najbolji film, no sada je domaći distributer za film "Run" iz lijenosti ponovio taj naslov, samo bez uskličnika. Valjda su smatrali da počinje novo (jako loše) doba kinematografije u kojem je sve dozvoljeno. Ne znam što je falilo doslovnom prijevodu "Trči" – sa ili bez uskličnika – koji bi više odgovarao onom što se u filmu zbiva, ali sa crnohumornim podtekstom.
Samo strah
"Run" je jedno od najugodnijih iznenađenja s kraja prošle godine. Debitirao je 20. studenog na američkoj streaming platformi Hulu i odmah potukao dotadašnje rekorde gledanosti u prvom vikendu. Među njegovim poklonicima bio je i Stephen King, što ne čudi, jer priča asocira na njegove romane "Carrie" i "Misery", po kojima su snimljeni uspješni filmovi. Poručio je na Twitteru: "Nikakvog suvišnog sranja…samo strah koji vam razara živce." Redatelj je Aneesh Chaganty, znamo ga po trileru "Tražeći" (Searching), koji u cijelosti prati isključivo slike na mobitelima i zaslonima kompjutora, upravo je dovršen i nastavak, no za njega treba mali predah, jer je "Run" neočekivano odjeknuo. I ovaj se film koristi minimalizmom kao dramskim prosedeom, ali na krajnje radikalan način.
Usredotočen je na samo dva lika, majku i kćer, koje igraju dvije sjajne glumice. Stariju znate, to je Sarah Paulson iz serija "Američka horor priča" i "Američka kriminalistička priča" (za prvu sezonu potonje pobrala je sve moguće televizijske nagrade), no mlađa, Kiera Allen, je pravo otkriće. Ona glumi djevojku u invalidskim kolicima, a pritom je i sama hendikepirana. Tako je htio redatelj i koscenarist, a s njim se složila i producentica: mlada glumica im se sama javila i dobila ulogu u konkurenciji cura koje su samo izigravale hendikepiranost, no u doba Instagrama i Facebooka tako nešto nije se moglo držati u tajnosti. Kiera Allen je ekipi bila od velike pomoći, jer im je tumačila kako žive i kako se ponašaju djevojke koje ne napuštaju invalidska kolica.
Priča započinje dosta neobično. Diane Sherman (Paulson) upravo je rodila, ali njezina beba izgleda slabo i boležljivo, kao da će svakog trenutka preminuti. Prošlo je 17 godina, Diane je, čini se, ipak sačuvala kćer, koja se zove Chloe i sada je tinejdžerica pred fakultetom, ali u invalidskim kolicima. Štošta je u njihovom suživotu čudno, premda je Chloe iznimno inteligentna i razumije se u tehniku, Diane joj ne želi nabaviti mobitel niti dozvoljava da koristi internet. Tumači to brigom za nju, tko zna što sve vreba u virtualnom svijetu, a njihov poseban ritual je čekanje odgovora s fakulteta na koji je Chloe poslala molbu. Kako majka kontrolira svu poštu, i to budi ne male sumnje da se ona neće samo tako razdvojiti od kćeri i vjerojatno joj zatajiti da je primljena na fakultet.
Početak razdora
Ozbiljan razdor među njima započinje kad Chloe slučajno otkrije da su pilule kojima je Diane svakodnevno kljuka zapravo prepisane njezinoj majci. Kako je to moguće? Na jedvite jade uspije se nakratko odvojiti od nje i doznati u apoteci krajnje neugodnu istinu. U tim scenama mlada glumica prolazi fizički zahtjevne situacije, mora se verati po krovu, spuštati niz stepenice bez pomoći posebnog lifta i snalaziti se kao da je potpuno pokretna.
Majka se pritom pomalo pretvara u demona, pa je Chloe spremna i na samoubojstvo kako bi se riješila njezine zastrašujuće paske. Film je izvrsno režiran, nema šanse da ga prekinete gledati prije završnice, a finale je groteskno okrutan. Premijera mu je u Americi trebala biti za Majčin dan, no pandemija je osujetila taj plan. Reklo bi se - na sreću.