'TEORIJA SVEGA' Film o Hawkingu ponešto je slabiji od ‘Igre oponašanja’

Dva velika konkurenta za Oscara imaju puno zajedničkog. “Teorija svega” (5 nominacija) i “Igra oponašanja” (8 nominacija) britanske su produkcije kojima cilj nije lokalno nego svjetsko tržište, a u oba slučaja u pitanju nisu eksploatacijske dosjetke nego filmovi namijenjeni zahtjevnijoj publici. Oba su se poduhvatila ne baš jednostavnog zadatka, tema koje bi malo tko shvatio kako spada u vremenskim okvirima na raspolaganju cjelovečernjem filmu.

U “Igri oponašanja” tako nam priređuju kratki kurs kroz matematičke labirinte, pokušavaju nam objasniti proces kojim su genijalni britanski znanstvenici razbili nacistički sustav šifri Enigma, a u “Teoriji svega” prezentiraju nam obrise onoga što će postati novovjeka biblija teorijskih fizičara i svih kojih se za nešto takvo zanimaju.

Treba poštovati činjenicu da su se redatelji i scenaristi ta dva filma upustili u kompliciranu igru s gledateljem: na ekranu se samo nižu formule koje nitko s prosječnim obrazovanjem nikad neće shvatiti, no priča je tako spretno vođena da to i nije problem. Također, i “Igra oponašanja” i “Teorija svega” imaju u središtu nekonvencionalnog protagonista zasnovanog na autentičnoj ličnosti koji ne odgovara postulatima filmskog junaka: u prvome je to Alan Turing, na čijim se eksperimentima gradila buduća kompjutorska znanost, arogantna osoba, iskompleksirana zbog svoje homoseksualnosti, dok u drugome Stephen Hawking, autor “Kratke teorije vremena”, vodi borbu s teškom bolešću ali i ne dozvoljava da ga sažalijevaju, on je taj koji će prevariti suprugu, a ne ona njega.

Prilično je logično da će jedan od glumaca koji tumače, Benedict Cumberbatch ili Eddie Redmayne, završiti s Oscarom za najbolju mušku ulogu: potonji je u izvjesnoj prednosti jer se napregnuo do krajnjih granica da dočara kako napreduje amiotrofična lateralna skleroza, no Cumberbatch je možda i impresivniji, jer gledatelj uspijeva naslutiti kakvi unutarnji demoni progone njegova protagonista.

“Igra oponašanja” je bolji film naprosto zato što ima zahvalnu pustolovnu fakturu, a i nikome ne polaže račune, budući da većina njegovih junaka više nije među živima. “Teorija svega” je biografska melodrama nastala u bliskoj suradnji s Jane Wilde Hawking, prvom suprugom glavnog junaka, koja se kasnije opet s njim zbližila: vjerojatno je to i razlog zašto je njegova druga supruga Elaine Mason (od koje se znanstvenik također razveo) tako gurnuta u drugi plan. O seksualnim odnosima se ne razglaba, tek se spomenu u jednoj rečenici, iako je film “Seanse” s Johnom Hawkesom i Helen Hunt zorno pokazao kako to funkcionira kod hendikepiranih osoba.

Povremeno suviše sentimentalna, ponekad nedopustivo fragmentarna, “Teorija svega” je ipak zanimljivo ostvarenje, redateljski dotjerano i vješto producirano (osobito je sugestivno evocirano razdoblje šezdesetih). Najintrigantnije se doimaju scene u kojima Stephen Hawking, nakon što je izgubio dar govora, komunicira sa suprugom sintetskim glasom s američkim akcentom: odjednom smo u sferi znanstvene fantastike i tada zažalimo što se film nije drznuo biti još bezobrazniji, jer je Hawkingova biografija nudila priliku za tako nešto.