Sucker Punch: Radikalno čulno iskustvo filma-igrice

ZAGREB - Ako bi se među redateljima koji su se afirmirali u ovoj dekadi tražilo jednoga koji svojim opusom perfektno utjelovljuje Hollywood 21. stoljeća, onda bi savršeni izbor bio Zack Snyder . Barokno raskošni, operno pompozni, organizirani manje kao drama, a više kao datoteka, Snyderovi filmovi poput “300” ili “Watchmen” ogledni su primjer suvremenog filmskog spektakla, namijenjenog publici koju su ponajprije odgojile videoigrice.

Dramski nekoherentni, intertekstualni, razlomljeni na “levele”, Snyderovi filmovi fascinantno su čulno iskustvo, ali i predmet duboke omraze kritičara koji im zamjeraju manjak klasičnih pripovjedačkih vrlina.

Sve te vrline i mane bile su vidljive i u dosadašnjim Snyderovim filmovima, no one su dovedene do krajnosti u njegovom novom filmu, “Sucker Punch”.

Junakinja Sucker Punch stanovita je Baby Doll ( Emily Browning ), zlostavljana pokćerka koju zli očuh pošalje u psihijatrijsku ustanovu da bi mogao oteti ostavštinu njene majke. Tamo u ludnici, junakinja filma čeka lobotomiju i zamišlja kako je sanatorij zapravo luksuzna javna kuća iz koje kani pobjeći.

Okuplja družbu prostitutki i priprema plan za bijeg u ime kojeg junakinje moraju ukrasti niz predmeta. Svaki ukradeni predmet povezan je s plesnom točkom koju Baby Doll izvodi za upraviteljicu i klijente, a svaka točka povezana je s akcijskim prizorom u kojem Baby Doll i suučesnice šećući iz epohe u epohu, smiču samuraje, vitezove, Nijemce iz 1. svjetskog rata…

Narativna postava filmu u osnovi je niz kineskih kutija (priča koja je u priči koja je u priči), junakinja baš kao u igrici ima zadatke preko kojih svladava “levele”, a svaka razina novi je akcijski set s drugom epohom. Sama junakinja više je nalik avataru nego živoj spodobi.

Za Baby Doll Snyder je izabrao Australku Emily Browning, glumicu danas pomodne slavenske, porculanske ljepote, koja čitav film odšeta utrnuta izraza kao zombi. Baby Doll se na koncu žrtvuje za sporednu junakinju Sweet Pea koja napušta film izgovarajući autoreferencijalni komentar: a čija je - zapravo - ovo bila priča?

“Sucker Punch” američka je kritika pregazila, a publika ga baš i nije pohrlila gledati. Film nema ni koherentnu naraciju, ni dramski luk, ni razvoj karaktera. “Sucker Punch” utjelovljuje sve ono što kao kritičar inače ne volim. No, Snyderu treba priznati da je to “nešto novo”, tu poetiku postnarativnog spektakla-datoteke dotjerao do kraja, a u toj radikalnosti ima nešto uzbudljivo i drukčije.