Štrajk u školama sjajna je tema za film, ali ne ovaj pun klišeja i aktivizma: ‘Likovi su kao govorni automati‘

Socijalna drama "Žena s gumenim rukavicama", drugi dugometražni film hrvatskog redatelja Marija Šuline ("Adam") koji je u subotu prikazan na 17. filmskom festivalu u Vukovaru, nevješt je spoj intimne priče o uslužnoj dobroj duši i pretjerano didaktičnog pamfleta protiv društvenih elita koje takve ljude nerijetko iskorištavaju. Goreći od želje da nadmenima kaže što ih ide, Šulina je zajedno sa scenaristima filma Ivorom Martinićem ("Plavi cvijet") i Franjom Nagulovim ("Adam") praktički sve likove pretvorio u govorne automate koji svako malo ponove neko opće mjesto, što bitno otežava navijanje za one čiju stranu redatelj drži. Pored doslovnih i parolaških dijaloga, Šulina muku kroz koju "mali" ljudi koje sistem ili ne vidi ili gazi dodatno podcrtava tugaljivom glazbom i angažiranim pop pjesmama koje ubijaju to malo suptilnosti koje u filmu ima, a zaista je nema mnogo.

"Žena s gumenim rukavicama" pripovijeda o Mirni (Areta Ćurković), spremačici u jednoj osnovnoj školi čiji zaposlenici skupa s drugim prosvjetarima u Hrvatskoj uđu u štrajk kako bi se izborili za veća primanja. Čim se prestane održavati nastava, škola se ispuni napetošću koja prouzroči brojne sukobe - što sitnije, što krupnije. Neki od njih, neminovno, pronađu i Mirnu, pomirljivu i dragu ženu koja bi najradije da je nisu pronašli jer je kod kuće čekaju problemi koji se ne mogu riješiti štrajkom.

Šulinin je film sadržajan, ali površan, i kada se radi o radnji i kada se radi o likovima. Mnogi imaju tek jednu prepoznatljivu karakternu crtu, pa tako kolektiv škole u kojoj se radnja filma odvija djeluje kao kolektiv klišeja koji se bezuspješno bore za našu pažnju. Život mimo škole i štrajka posjeduje jedino Mirna, no s njom se zbog te činjenice ne možemo bolje povezati jer su te scene vrlo šture i nedovoljno razrađene. Spomenute vrlo upadljive probleme samo pojačavaju usiljeni dijalozi kojima čak ni inače sposobni glumci i glumice poput Ćurković i Sandre Lončarić ne mogu udahnuti život. Doda li se tome činjenica da je struktura "Žene s gumenim rukavicama" prilično labava, a tempo filma neujednačen, stječe se dojam da Šulinine umjetničke ambicije ovaj puta nadišle njegove trenutne filmaške sposobnosti.

S obzirom na to da se radnja filma odvija uglavnom u skučenim prostorima, odluka da film snimi u superširokom formatu slike kakvi se inače koriste za epske spektakle druga je najveća Šulinina greška. Razvučena i ne odveć visoka slika značajno mu je otežalao režiranje dijaloških scena, kakvih u filmu ima najviše, a nuspojava te odluke je mnogo mrtvog prostora. "Žena s gumenim rukavicama" zbog toga djeluje vrlo plosnato, a scene u kojima se potencira dubina, poput onih u kojima sudjeluje više od dvoje ili troje likova, nezgrapno i pretjerano režirano.

Međutim, to bismo mu još i oprostili da nije napravio najveću grešku koju jedan filmaš može napraviti - sve je podredio poruci koju je htio poslati. "Žena s gumenim rukavicama" aktivistički je film i Šulina vrlo brzo jasno dade do znanja da je na strani "malog" čovjeka, a da su institucije, u ovom slučaju, vlada i sindikati, u najmanju ruku, podmukli akteri koji gledaju samo svoje interese. Šulina se s njima obračunava pomoću izlizanih fraza kakve se često mogu čuti u svakodnevnim raspravama o političarima u Hrvatskoj, a ne libi se posegnuti i za famoznom Irskom i Njemačkom u koje bježe svi oni kojima je život u korumpiranoj i prečesto nepravednoj Lijepoj našoj dozlogrdio. Problem je što u "Ženi s gumenim rukavicama" tako pričaju i likovi koji su kodirani kao neiskreni aparatčici i eksploatatori povlastica i oni koji su često posljednja rupa na svirali. Kako štrajk u filmu ide dalje, tako dijalozi sve češće počinju nalikovati uzvicima na političkim skupovima, a likovi gube svu svoju ljudskost. Šulina, međutim, tu ne staje već borbi štrajkaša pomoću tugaljive glazbe i melodramatičnih pjesama daje pretjerano patničku notu. Njegovo sufliranje gledatelju pred kraj filma postane toliko neizdrživo da je ovaj prisiljen pogledati na sat kako bi doznao koliko će još dugo morati slušati ovo predavanje.

Nažalost, u svoj se toj srdžbi izgubi nježnost s kojom redatelj pristupa Mirni. Šulina na samom početku filma protagonisticu usporedi sa cvijećem, i to onim koje raste iz betona. Istina, oprobana je to poredba, međutim ovdje je prikladna i funkcionira unatoč tome što je već korištena. Redatelj se tome motivu vrati kada u školu dođu moleri kojima je ravnatelj naredio da zidove škole okreče u sterilnu bijelu boju. Da bi tobože ušminkali školu, majstori moraju prekriti cvijeće koje je naslikano na jednom od zidova. Mirna to vidi te im usput dobaci da joj se to cvijeće uvijek dopadalo. Majstori joj uzvrate kakvom doskočicom i nastave raditi. Krasan moment kakvih je u "Ženi s gumenim rukavicama" moralo biti više. Šulini je do Mirne jako stalo, što je pokazao i još jednim lucidnim neočekivano dugačkim kadrom nje dok u svome domu kuha kavu. Dok Mirna čeka da voda provrije, Šulina ne miče kameru, kao da joj želi dati snage da izgura još jedan dan, da ne dopusti da je ološ, ili barem oni koje on drži ološom, pobjedi.

Da Šulina nije bio toliko ljut na nepravedni sustav, "Žena s gumenim rukavicama" mogao je biti jedan lijepi mali film o ženi koja je svojom dobrotom i optimizmom obogatila mnogo života. Umjesto toga, dobili smo pokušaj da pronađe krivca za tretman Mirni u hrvatskom društvu. Međutim, Šulina zbog narativnog svaštarenja nije pronašao jednog krivca već njih nekoliko - od vlasti i sindikata do gotovana svih vrsta koji na prvo i drugo mjesto stavljaju sebe i svoje potrebe. Fabula "Žene s gumenim rukavicama" nije dovoljno čvrsta za tako zahtjevnu borbu, a bome ni režija. Bez stabilnog uporišta, izražajna i polivalentna glumica poput Arete Ćurković, koja je kao stvorena za ulogu "nevidljive" Mirne, nije mogla doći do izražaja. Mario Šulina - redatelj, producent, snimatelj i montažer filma - hrabar je autor čvrstih stavova, međutim još uvijek nije dovoljno vješt filmaš da bez većih grešaka odradi sve te poslove.