PIŠE NENAD POLIMAC

Što je Truffaut otkrio o Hitchcocku? Majstor napetosti je, zapravo, genij

Hitchcock je pristao na razgovor koji je održan u kolovozu 1962. Upravo je završavao ‘Ptice’. Imao je tada 63 godine i već 48 filmova. Truffaut je bio početnik, režirao je samo tri filma, ali posljednji mu je bio ‘Jules i Jim’

Film o jednom razgovoru koji je promijenio filmsku umjetnost

Sedamdesetih godina knjižara Mladost u Gundulićevoj ulici u Zagrebu (danas se tamo smjestio Samsung sa svojom ponudom mobitela i tableta) bila je meka za sve koje su zanimale strane knjige. Nije tada bilo internetskih dućana, nismo svi imali rođake koji su nam mogli slati nova izdanja iz inozemstva, pa je Gundulićeva bila spas: neko vrijeme su nudili i long play ploče rock-glazbe iz uvoza, međutim knjige su bile prava stvar jer ih niste mogli nabaviti nigdje drugdje. Imali su odličnu ponudu beletristike i stručne literature, a nama zaluđenima filmom nudili su čitavu policu izdanja koja su im se činila zanimljiva. Kako su mi rekle inače vrlo upućene prodavačice, najbolje se prodavala knjiga “Hitchcock/Truffaut” možda zato što je i najbolje izgledala, razmjerno tanka, neobičnog formata, nešto duža negoli viša, brzo biste je prelistali, a odmah bi vas impresionirale stranice na kojima su pojedine scene iz poznatih Hitchcockovih filmova rekonstruirane kadar po kadar. Nisu to bile tzv. publicity fotografije (uglavnom simulirane), nego je fotograf sjedio u kinu i “okidao” sve dok ne bio dobio ono što je tražio, napravio je svojevrstan montažni strip iz kojeg biste shvatili kako su zapravo napravljeni nezaboravni trenuci iz klasika “Sabotaža”, “Ozloglašena”, “Vrtoglavica”, “Sjever sjeverozapad” ili “Ptice”. Za one koji to ne znaju, knjigu je napisao prvak novog vala François Truffaut u formi intervjua koji je vodio s velikim holivudskim redateljem: bila je to poslastica za filmofile jer je onaj tko razgovara bio itekako upućen u tajne filmskog posla: dobili smo ne samo uvid u Hitchcockov opus, nego i u njegovu redateljsku metodu, pa i svjetonazor.

Tvrde korice

Knjiga “Hitchcock/Truffaut” prvi put je objavljena u Francuskoj 1966., godinu dana kasnije izašlo je njezino englesko izdanje, najprije tvrdo ukoričeno, a zatim i broširano, koje se puno bolje prodavalo jer je bilo jeftinije, a i promijenjen mu je format, što sam već spomenuo. Sredinom osamdesetih pojavilo se i dopunjeno i prošireno izdanje, no mi koji smo kupili prethodno, nismo se od njega rastajali.

Omiljeni redatelj

Jako rijetko filmovi se snimaju o knjigama, međutim Kent Jones procijenio je da se o tako važnom izdanju isplati napraviti cjelovečernji dokumentarac. Imao je već iskustva s filmskim temama, surađivao je s Martinom Scorseseom na izvrsnom četverosatnom dokumentarcu “Moje putovanje u Italiju”, zajedno su režirali “Pismo Eliji”, o Eliji Kazanu, sam je vrlo ugledan filmski kritičar (najčešće za pisao za poznati magazin Film Comment) i aktualni selektor prestižnog New York Film Festivala. Film je naslovio jednako kako se zove knjiga, “Hitchcock/Truffaut”, i predstavio ga lani u Cannesu, a kasnije na svim najvažnijim festivalima, od Telluridea do Londona. U Americi je ove godine igrao i u tamošnjim art kinima, zaradio je 300 tisuća dolara bruto tijekom tri mjeseca kontinuiranog prikazivanja, što se smatra popriličnim uspjehom.

U filmu se detaljno elaborira kako je knjiga uopće nastala. Tijekom 50-ih, Truffaut je bio vodeći kritičar časopisa Cahiers du cinéma, napisao je polemični esej “Izvjesna tendencija francuskog filma” u kojem je uzvisio u panteon Bressona i Jeana Renoira, a degradirao uglednike poput scenarista Jeana Aurenchea i Pierrea Bosta, 1959. uspješno je debitirao kao redatelj sa “400 udaraca”, za koji je dobio nagradu za režiju u Cannesu i nominaciju za Oscara za najbolji originalni scenarij, dok je u nebrojeno navrata isticao Hitchcocka kao svog omiljenog redatelja.

U čemu je tajna?

O potonjem su njegovi kolege Claude Chabrol i Eric Rohmer već objavili knjigu eseja jednostavno nazvanu “Hitchcock”, no Truffaut je htio napraviti nešto drugo, pokazati svijetu u čemu je tajna njegova redateljskog prosedea i kakva mu je metoda. Napisao je Hitchcocku pismo, obasuo ga komplimentima, nazvao ga najvećim redateljem na svijetu i objasnio mu što želi napraviti. Hitchcock je, naravno, čuo za Truffauta, znao je da među francuskim novovalovcima ima neskrivene obožavatelje i pristao na razgovor koji je održan u kolovozu 1962. u Hitchcockovu uredu u studiju Universal, za koji je upravo završavao “Ptice”. Imao je tada 63 godine i već 48 filmova u karijeri, dok je njegov sugovornik bio tek početnik, režirao je samo tri filma, ali je posljednji, “Jules i Jim”, te zime i proljeća osvojio Francusku, a kasnije i svijet. Razgovor - za koji se Truffaut pripremio kao da režira vlastiti cjelovečernji film - trajao je punih tjedan dana, a kako Hitchcock nije govorio francuski, a ni Truffaut engleski, prevoditeljica Helen G. Scott bila je ključan treći član ekipe, pa ju je Truffaut čak naveo i kao kreativnog suradnika na knjizi. Seansama je prisustvovao i fotograf Philippe Halsman, a u knjigu je uvršten tek dio njegovih efektnih snimaka razgovora.

Zašto je knjiga objavljena četiri godine kasnije? Čekalo se na prijevod, autorizaciju, trebalo je snimiti kako spada važne inserte iz Hitchcockovih filmova, a i oblikovati cjelinu. Osim toga, u čitavom tom razdoblju Truffaut je bio prezaposlen, a u vrijeme izlaska knjige upravo je dovršavao svoj prvi i jedini film na engleskom, “Fahrenheit 451”.

Neobična plejada

Kent Jones (scenarij za film napisao je s poznatim francuskim kritičarom Sergeom Toubianaom) spretno se dosjetio da uvrsti ulomke originalnog razgovora (koji, uostalom, u cijelosti, u trajanju od 12 sati, možete pronaći na internetu), no puno je važnije što je odabrao desetak uglednih redatelja koji će komentirati ne samo knjigu nego i Hitchcockov opus iz današnje perspektive. Peter Bogdanovich je tako pojasnio da je “Hitchcock/Truffaut” imao izuzetan značaj u promjeni fokusa gledanja na slavnog redatelja. Njemu su u Americi blagonaklono tepali “majstor napetosti”, znali su da je sjajan showman ne samo po tome kako je spretno promovirao “Psiho” i “Ptice”, nego i po vrlo popularnoj seriji “Alfred Hitchcock vam predstavlja”, ali da je i izuzetan umjetnik, to mu nisu bili spremni priznati. Knjiga je postigla upravo to i zato joj Martin Scorsese pripisuje revolucionaran značaj.

Uz Bogdanovicha, koji je Hitchcocku još 1963. posvetio malu ali vrlo važnu monografiju u izdanju njujorškog Muzeja suvremene umjetnosti, i Scorsesea, u filmu se pojavljuje prilično neobična plejada redatelja: pa dok za Davida Finchera i Paula Schradera još možete naslutiti da su pažljivo proučavali Hitchcockove filmove, za Wesa Andersona, autora razigrane satire “Grand hotel Budapest”, i Jamesa Graya (tjeskobne krimi drame “Mala Odesa” i “Braća po krvi”) to nikad ne biste rekli, a još manje za Francuze Oliviera Assaysa i Arnauda Desplechina. Fincher otkriva da mu je knjigu kao tinejdžeru preporučio njegov otac, znajući da se zanima za film, i otad je nije ispuštao iz ruku. Anderson je priznao da je njegov primjerak danas “kupusara”, ali ga se nikad nije riješio, dok je kultni japanski Kiyoshi Kurosawa bio vrlo precizan: “To je za mene bila biblija, međutim, dok sam radio vlastite filmove, nastojao sam se držati podalje od nje”. Za sve njih je knjiga bila neka vrsta udžbenika režije, ali i puno više, otvarala je čitave svjetove i nudila neslućene mogućnosti razmišljanja o filmu: to što je pojedino ostvarenje po žanrovskom određenju triler, ne znači da ne mora biti i poput filozofskog eseja. Scorsese u Hitchcockovim kadrovima odozgo, kao u “Pticama” i još nekim filmovima, nalazi izvjesne religiozne naglaske i teza mu nije bez vraga.

Intrigantan utisak ostavljaju dijelovi u kojima se čuje Hitchcockov glas, na ekranu su scene iz njegovih filmova, a kao komentatori uskaču i redatelji koje je Jones pozvao kao goste. Gledati poznatu scenu iz “Vrtoglavice” u kojoj James Stewart drhti dok očekuje da se Kim Novak napokon pojavi u onakvoj inkarnaciji u kakvu se svojedobno zaljubio s Hitchcockovim tumačenjem da njegov junak upravo ima erekciju zbilja je uzbudljivo, kao i Fincherov prijedlog da bi bilo zanimljivo snimiti novu verziju iz rakursa dvolične junakinje: svi su jedinstveni u sudu da je radnja predtekst za nešto sasvim drugo, neku vrstu vizualne poezije, proboj podsvjesnog koje tek treba protumačiti na zadovoljavajući način.

Pogotovo su zanimljivi odlomci posvećeni “Psihu”, koji je po Scorseseu najavio socijalne i kulturne prevrate šezdesetih. Već sama činjenica da je Hitchcock scenu ubojstva Janet Leigh pod tušem snimao punih tjedan dana dostatno svjedoči o tome da je znao koliko je ona važna i da u njoj ništa ne smije prepustiti slučaju: reakcija koju je izazvala kod gledatelja prilikom premijernog prikazivanja dostatan je dokaz da se trud isplatio.

Je li “Hitchcock/Truffaut” definitivna knjiga o “majstoru napetosti”? Danas je to teško tvrditi, jer je u međuvremenu Donald Spoto napisao utjecajnu knjigu “Tamna strana genija: Život Alfreda Hitchcocka”, koja vas tjera da mu i filmove promatrate u malo drugačijem svjetlu. Vrlo zapaženi “Hitchcock”, po knjizi Stephena Rebella, u kojem naslovni lik tumači Anthony Hopkins, a njegovu suprugu Almu Reville Helen Mirren, postavlja tezu da slavni redatelj nije povlačio baš sve ključne poteze kada su njegova najpoznatija djela u pitanju, a “Djevojka” elaborira kako je Hitchcock (Toby Jones) psihički i fizički zlostavljao Tippi Hedren (Sienna Miller), zvijezdu “Ptica” i “Marnie”, jer mu se nije htjela podati. Knjigu “Hitchcock/Truffaut” najbolje je prevesti njezinim izvornim francuskim naslovom, “Hitchcock njim samim”, jer je redatelj štošta otkrio o svom stvaralačkom postupku, ali su mu filmovi suviše slojeviti da bi ih samo jedna vizura, pa čak i ona autorova, u potpunosti objasnila. Uzmite samo primjer iz ovog dokumentarca, u kojem su dosta blizu dva inserta iz “Psiha”: u jednom je Janet Leigh u bijelom grudnjaku i svijetloj suknji, tada još nije odlučila ukrasti novac iz svoga poduzeća, no kada to napravi, njezin donji veš je crne boje. O simbolici boja dosta se razglabalo u slučaju filma “Marnie”, ta je dosta očigledna, no ovo je nešto puno suptilnije, što se jedva primijeti jer vam redatelj na to ne usmjerava pažnju.

Savinute novine

Šteta je što nije uvršten kadar iz “Psiha” u kojem se kamera, nakon ubojstva Janet Leigh, zaustavlja na savinutim novinama u koje je Janet Leigh sakrila ukradeni novac. Ne znajući što je to, Anthony Perkins pri čišćenju tragova zločina novine baca u smeće. Golema je razlika koju su u svojim porivima imali ubojica i ubijena, njoj je novac značio sve, a njemu ništa, privlačilo ga je nešto posve drugo. Tumači li taj detalj Hitchcock cinično ili naprosto radoznalo ukazuje kako među ljudskim prirodama postoje pravi procijepi? O tome se zbilja isplati esejizirati.

Knjiga “Hitchcock/Truffaut” otkrila je jako puno o legendarnom redatelju, zato je i imala takav utjecaj i proslavila Hitchocka kao umjetnika koji piše kamerom, međutim, za raščlanjivanje i tumačenje njegove ostavštine trebat će još knjiga i ovakvih dokumentaraca

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 21:21