PROGRAM POD POVEĆALOM

ŠTO DONOSI BERLINALE Od animiranog filma Wesa Andersona do novog eksperimenta Stevena Soderbergha

Dieter Kosslick
 REUTERS
 

Projekcijom filma “Isle of Dogs” (Otok pasa) američkog režisera Wesa Andersona u četvrtak u Berlinu počinje 68. Berlinale, prvi od triju velikih europskih festivala u kalendarskoj godini. Premda Berlinale iz niza razloga polako gubi korak s Venecijom i (pogotovo) Cannesom, i ove će godine biti niz jakih premijera, među ostalim i novih naslova Stevena Soderbergha, Gusa Van Santa, Lava Diaza i Kim Ki-duka.

Ovogodišnji Berlinale pretposljednji je koji vodi aktualni programski direktor Dieter Kosslick kojem mandat istječe 2019. Kosslick je Berlinale preuzeo 2001., unio mnogo novina i bitno osnažio njegov poslovni dio stvaranjem snažnog Europskog filmskog marketa (EFM). Kosslicku se - međutim - stalno prigovaralo da je nauštrb poslovne važnosti zapustio programsku i selekcijsku stranu festivala. Ujedno, Berlinu na ruku nisu išle ni promjene u filmskom kalendaru: premještanjem Oscara na raniji termin Berlin je izgubio ulogu pretpremijerne pozornice za oskarovske pretendente koju su preuzeli Venecija i Toronto.

Otvoreno pismo

K tomu, najpoznatiji režiseri skloni su preskočiti Berlin nadajući se pozivnici za Cannes. Suočivši se sa situacijom da mu na crvenom tepihu manjka zvijezda, Kosslick je katkad snižavao ljestvicu uvrštavajući i bezvezne filmove ukoliko je u njima bilo poznatih glumaca.

Nezadovoljstvo berlinskom konkurencijom tinjalo je godinama sve do ovog studenog, kad je 79 njemačkih režisera - među kojima i Fatih Akin, Maren Ade, Volker Schlöndorff, Andreas Dresen i Doris Dörrie - u Spiegelu objavilo otvoreno pismo u kojem se izravno ne proziva Kosslicka, ali se pismo zapravo svodi na kritiku njegovog vođenja festivala. U njemu režiseri traže “transparentu proceduru i novi start” te vodstvo “koje će Berlinale vratiti na ravnu nogu s Cannesom i Venecijom”. Jedan od rijetkih koji su stali u obranu Kosslicka je režiser serije “Babilon Berlin” Tom Tykwer, koji je primjedbe nazvao “zamarajućim”. Tykwer je - inače - i predsjednik ovogodišnjeg žirija. U 69. Berlinale Kosslick ulazi - ukratko - kao ranjeni šerif pred odlaskom, a ovogodišnji će se program bez sumnje gledati pod povećalom.

Europski film

U ovogodišnjem glavnom programu Berlin igra 24 filma od kojih 19 konkurira za Zlatnog medvjeda. Pažnju ponajprije skreće nekoliko naslova važnih američkih redatelja. Wes Anderson - koji je već jednom otvarao Berlin s “Grand Hotel Budapestom” - u njemačku stiže s “Otokom pasa”, animiranim filmom kojem je mjesto radnje distopijski Japan budućnosti. Soderbergh će nakon eksperimentalne interaktivne serije “Mozaik” u Berlinu predstaviti novi eksperiment: trilerski horor “Unsane” (Nezdrava) snimljen - iPhoeneom. Gus Van Sant - pak - u Berlin stiže s filmom “Don’t Worry, Whe Won’t Get Far on Foot” (Ne brini, neće daleko dospjeti pješice), biografski film o američkog strip-autoru Johnu Callahanu koji je u 21. godini života u prometnoj nesreći izgubio pokret ruku i nogu, ali je uspio otpočeti karijeru crtača stripova, a u stripovima se često crnohumorno bavi vlastitim invaliditetom.

Uz Amerikance, glavni program donosi i novi film filipinskog klasika, nedavnog pobjednika Venecije Lava Diaza. Njegov film “Sezona vraga” četverosatni je politički mjuzikl, rock opera kojoj se radnja zbiva 70-ih, u eri Imelde Marcos. U konkurenciji su i tri europska filma temeljena na istinitim događajima. “Sedam dana u Entebbeu” Brazilca Josea Padilhe dramska je rekonstrukcija glasovite otmice izraelskog aviona koju su 1976. počinili pripadnici njemačkih ultraljevičarskih Revolucionarnih ćelija. “Black 47” Irca Lancea Dalyja bavi se fatalnom velikom irskom gladi 1847., a u filmu glume Hugo Weaving i Stephen Rea. Konačno, film “Utoya, 22. srpnja” Norvežanina Erika Poppea tematizira pokolj mladih socijaldemokrata koji je na otočiću Utoya počinio Andres Breivik. Prema najavama, film prati jednu od djevojaka koje su se zatekli na Utoyi, a veći dio 90-minutnog filma je u jednom kadru.

Klasa Bele

Tarra Od velikih festivala, berlinski je onaj koji po tradiciji najviše polaže na Istočnu Europu, pa samim tim i Hrvatsku. Barem dvojica hrvatskih režisera - Vinko Brešan i Ognjen Sviličić - inozemnu afirmaciju duguju Berlinu, a u Berlinu su igrali i filmovi Zrinka Ogreste, Bobe Jelčića, Zvonimira Jurića, Jure Pavlovića i drugih. Produkcijski diskontinuitet i politički pritisci kroz koje prolazi hrvatski film - međutim - nisu bili bez posljedica. Stoga ove godine u Berlinu nema naših naslova, osim jedne manjinske koprodukcije - riječ je o slovačkom dokumentarcu “Kad rat dođe” Jana Geberta, filmu koji se bavi kampovima za nacionalističke militante u Slovačkoj.

Ni ostale zemlje iz ex-YU u Berlinu nemaju dugometražnih naslova. Iznimka su dva filma snimljena u BiH u famoznoj filmskoj postdiplomskoj školi Bele Tarra. Tarr je svoju klasu zaključio 2016., ali su dvoje njegovih studenata - Meksikanka Marta Hernaiz i Portugalac Andre Gil Mata - dovršili su igrane filmove koje je mentorirao. Ti filmovi - “Kaotični život Nade Kadić” i “Drvo” - u Berlinu će prvi put biti predstavljeni publici.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 13:27