Što danas znači filmski festival u Veneciji?

Ovogodišnja Mostra , čije je jubilarno 70. izdanje otvoreno u srijedu, pokušava ponuditi odgovor što danas znači najstariji filmski festival na svijetu. Sveto trojstvo festivala Cannes-Berlin-Venecija više nema nekadašnju snagu jer su Sundance i Toronto preuzeli dobar dio moći. I dok se Cannes i Berlin odupiru konkurentima zahvaljujući snažnim marketima, Mostra sve više zaostaje.

Usamljena znanstvenica

Potezi umjetničkog ravnatelja Alberta Barbere samo su pokazali koliko festival zaostaje. Izbor svemirske avanture “Gravity” za film otvaranja činio se ziheraškim odabirom. George Clooney teško može zamisliti kasno ljeto bez posjeta Veneciji, koja je blizu njegovoj vili na jezeru Como, a meksički redatelj Alfonso Cuaron prije sedam godina upravo je s venecijanskom premijerom “Djece čovječanstva” povratio izgubljeni ugled, pa se činilo da su dobri prijatelji odlučili pomoći dami u nevolji.

Srećom, to je tek djelomično istina jer “Gravity” je prije svega vrlo dobar film. Priča o znanstvenici koja u svojoj prvoj svemirskoj ekspediciji jedina preživljava uništenje postaje i mora se spasiti bez komunikacije sa Zemljom nikako nije bez pogreške. Na trenutke patetičan i u svojim metaforama prejednostavan, film pati i od klasične holivudske akcijske dramaturgije, gdje je svaki novi izazov veći i strašniji. No film uvjerljivo dočarava bol i samoću junakinje i sa samo dva lika uspijeva zadržati pažnju gledatelja. Sandra Bullock će sigurno biti u užoj konkurenciji za oskarovsku nominaciju.

Tvrdoglave vozačice

U prva dva filma iz konkurencije, talijanskom “Via Castellana Bandiera” i australskom “Tracks”, glavne uloge također su dane glumicama.

U tragikomediji talijanske redateljice Emme Dante, koja tumači i jednu od glavnih uloga, fascinantno je opisana situacija u kojoj dvije vozačice zapnu u ulici u Palermu, ali obje tvrdoglavo drže da su u pravu i čekaju da se druga makne s puta.

Drama “Tracks”, pak, puno je meditativniji prikaz pothvata mlade Robyn Davidson, koja je 1977. s četiri deve prešla 3000 kilometara kroz australsku pustinju. Na tragu Pennovog “U divljini”, redatelj John Curran je uz briljantnu izvedbu Mije Wasikowske stvorio film koji je pravi užitak za gledanje.