ZLATNI LAV ZA REŽIJU

Sofia Coppola: Nije više samo mala od Francisa

Od samih početaka njezini filmovi variraju mali repetoar osobnih motiva: život u sjeni roditelja, samoća, disfukncionalne obitelji šou biznisa

Nakon subote, ona više nije samo kći “onog drugog Coppole”. Krhka djevojčica koja je za svoj glumački rad dobila samo jednu nagradu - Zlatnu malinu - i koju se držalo primjerom nepotizma u filmskoj industriji, izišla je definitivno iz krupne sjene velikog oca. Sofia Coppola filmom “Somewhere” osvojila je u subotu u Veneciji Zlatnog lava 67. Mostre.

Istina je - konkurencija ovogodišnje Venecije nije bila posebno jaka. Istina je i to da je jedan drugi film (“Balada o tužnoj trubi” Alexa de la Iglesije) osvojio nagrade i za režiju i za scenarij, iz čega se može naslutiti da se u sobi žirija odvijala prava drama.

Počela u sjeni oca

No, unatoč svemu tome, mletačka pobjeda Sofije Coppole i njenog “Somewhere” potvrda je da mlada američka redateljica ipak nije “one hit wonder” kojoj se omakao jedan film, te da “Lost in Translation” ipak nije bio jednokratni slučaj.

Pobjednica 67. Mostre, Sofia Coppola, rođena je 1971. u New Yorku kao najmlađa kći Francisa Forda Coppole, redatelja koji će u trenutku kad ona ima samo jednu godinu snimiti “Kuma” i postati ključni klasik velikih holivudskih sedamdesetih.

Karijera Sofie Coppole u filmskoj industriji počela je pod debelom sjenom oca i brojne obitelji koja je premrežila Hollywood. Još kao tinejdžerica Coppola počinje glumačku karijeru, uglavnom u očevim filmovima i filmovima povezanim s klanom Coppola (pa tako glumi i s rođakom Nicholasom Cageom).

‘Samoubojstvo djevica’

Godine 1989. otac Francis uzima njezin kratkometražni scenarij “Život bez Zoe”, režira ga i ugrađuje kao svoj (i naslabiji) segment u omnibus kratkih filmova “New York Stories” koji je napravio s Woodyjem Allenom i Martinom Scorseseom.

Sljedeće godine, otac će Sofiju kastirati za ulogu mlade Mary Corleone u “Kumu 3” umjesto Winone Ryder. Svijet inače ne voli one kojima sve ide kao po loju, pa se tako i “tatina mala” Sofia našla pred tsunamijem omalovažavanja: kritika ju je pregazila, javnost ismijala, dobila je Golden Raspberry za “najgoru nadolazeću glumicu” i “ u trenutku zdvojnosti “ odlučila da nikad više neće glumiti.

Od tog trenutka, Sofia Coppola se čini kao klišej razmaženog, bogatog i prezaštićenog derišta. Okušava se kao modni stilist, živi u Parizu, hoda s muzičarima i redateljima videoklipovima, te se laća najdraže bogataške igračke: režije. Režira jedan navodno dobar kratki film (“Lick the Star”, 1998.), a potom i dugometražni debi, ekranizaciju kultnog romana “The Virgin Suicides” (Samoubojstva djevica) Jeffreya Eugenidesa. Film je prošao čak pristojno solidno, no nije mogao izići iz sjene uvažavanog predloška, pa se činilo da karijera redateljice Sofije stoji na mrtvoj točki.

A onda se dogodio “Lost in Translation”. Njen film iz 2003. jednako je dobro funkcionirao i u multipleksima i na festivalima, postao je uglavnom svačiji miljenik, te upoznao svijet s jednom novom Sofijom, redateljicom izvrsnog smisla za atmosferu i komičarski tajming, koja zna odabrati glumce i izvući iz njih ono najbolje, te ima fini, ironični pogled na svoju i druge kulture.

Na valu tog uspjeha Coppola snima “Marie Antoinette”, film o nesretnoj, giljotiniranoj francuskoj kraljici, koji je međutim bio daleko od onog što se očekuje od povijesno-političke dvorske drame.

U “Antoinetti” gotovo da nije bilo politike, povijesnu rekonstrukciju Coppola je minirala rock soundtrackom i ekstravagantnom pankerskom stilizacijom, a tema filma bila je princeza koja kao da je Sofijino daleko zrcalo: usamljena bogatašica koja živi u dvorcu i svi je mrze kao povlaštenu. “Marie Antoinette” film je koji je jako podijelio komentatore, a po mom mišljenju nepravedno je podcijenjen.

Ženskar opsjednut autom

Film “Somewhere” kojim je Coppola osvojila Lava ima samo jednu veću manu - jako, previše podsjeća na “Izgubljeno u prijevodu”. I ovaj put, film se bavi junakom koji je zvijezda šou biznisa, osamljenikom koji malo previše pije i čiji je život priličan krš. I ovaj put, radnja se događa u hotelu, no sada to nije anonimni tokijski poslovni prvokategornik, nego losanđeleski Chateau Marmont, hotel koji u holivudskoj mitologiji ima status mjesta gdje stanovito vrijeme - dok ne kupe milijunsku nekretninu - žive zvijezde u usponu.

U “Somewhere”, ta je zvijezda glumac Marco (Stephen Dorff), glumac glupih akcijskih filmova koji je izvan scene praznoglavi ženskar opsjednut vlastitim sportskim Porscheom. Jednog dana, u Marcov apartman upada kći iz prvog braka, 11-godišnja mudrica Cleo (sjajna Elle Fanning).

Rezultat je neobičan roditeljsko-djetinjski “klinč” u kojem su - slično kao u našem filmu “Armin” - uloge obrnute. Dijete je zrelije od odraslog, Marco kći samo vucara po kockarnicama i dodjelama nagrada, a kći pokušava u hotelskom apartmanu uspostaviti obitelj. Sve je to podvučeno finom crtom tuge: Cloe je nesretna jer ju je mater šutnula ocu, a Marco je čovjek koji ne zna što bi sa sobom. Film tako i završava - pravom fellinijevskom metaforom, prizorom oca i kćeri koji s automobilom zastaju usred pustinje.

Izdvojeni od života

Sofia Coppola pravi je “autor” u onom smislu u kojem je tu čast redateljima pridavala stara francuska kritika. Još od “Life Without Zoe”, njeni filmovi variraju mali repertoar očito vrlo osobnih motiva: život djece u sjeni roditelja, disfunkcionalne obitelji iz šou biznisa, samoća.

Svi njeni likovi, od Marije Antoinette do Johnny Marca, žive u svojevrsnim varijacijama “dvorca”, iza visoke ograde, izdvojeni od stvarnog života, i jako, jako sami. Tu jednu, svoju veliku priču Sofia Coppola varira opet i opet s toplom finoćom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 00:06