MARKO ŠKOP

SLOVAČKI REDATELJ SA ZAGREBAČKOM ADRESOM 'U Slovačkoj ne postoji politička snaga nalik udrugama branitelja u Hrvatskoj'

Marko Škop
 Igor Vodražka
 

Ovog vikenda, u češkim Karlovym Varyma završio je 53. KVIFF, festival koji se obično drži najvažnijim u Istočnoj Europi. U glavnoj konkurenciji ove godine nije bilo hrvatskih filmova. Ipak, jedan stanovnik Zagreba mogao se u češkim toplicama radovati nagradama. Taj čovjek je Marko Škop (1974), slovački režiser koji je s političkom dramom “Nech je svetlo” (Nek bude svjetlo) u Karlovym Varyma osvojio dvije nagrade. Glumac iz filma Milan Ondrik nagrađen je za najbolju mušku ulogu, a sam film osvojio je nagradu ekumenskog žirija.

Autor “Nech je svetlo” Škop životno je i obiteljski vezan za Zagreb. Oženjen za Hrvaticu - producenticu i redateljicu Marinu Andree Škop. Već dulje vrijeme živi u Zagrebu i dobro govori hrvatski. No, njegova redateljska karijera u Hrvatskoj je razmjerno nepoznata, što nije pravedno jer je vrlo relevantna. Nakon uspješnog dokumentarističkog rada, Škop je za svoj igran debi “Eva Nova” 2015. dobio među ostalim nagradu kritike u Torontu.

Njegov novi film “Neka bude svjetlo” zanimljiv je i utoliko što je politički vrlo papren. Bavi se gastarbajterom iz malog slovačkog grada koji stiže doma na božićne blagdane. Kod kuće ga zatekne vijest da se jedan od školskih kolega njegovog tinejdžerskog sina ubio. Na pogrebu, obitelj preminulog momka nasrne na junakova sina s optužbom da je on kriv za suicid jer ga zlostavljao. Junak isprva staje na sinovu stranu. Počne, međutim, istraživati, a kako čeprka dublje, razotkrije zataškano zlostavljanje unutar paravojne nacionalističke organizacije Slovačka straža. Protiv junaka se postupno okrenu i mladi nacionalisti, ali i lokalni župnik koji ih podržava.

Riječ je - ukratko - o izvrsnom filmu koji po mnogo čemu podsjeća na Tavernierovog “Urara iz St. Paula”. Povodom “Neka bude svjetlo” razgovaramo s redateljem Škopom.

Nakon dokumentarca “Ako bude rata” Jana Geberta, ovo je drugi film koji se bavi jakim utjecajem slovačkih militantnih skupina na društvo. Ono što nas iz hrvatske perspektive čudi je da se to događa u zemlji koja nije imala rat, koja nije poput Hrvatske ekonomski neuspješna, niti joj objektivno itko prijeti? Pošto živite u Zagrebu, zanima me usporedba - koliko Hrvatska i Slovačka tu sliče?

- Slično je da ljudi žive pod jakim utjecajem imaginarnog poretka, a što je grad manji ili na selu, taj je utjecaj još veći, a težnja za prilagodbom jača. Zajednica čvrsto čuva svoje norme, a kad se osjećaju ugroženi, reagiraju ponekad čak i agresivno. Strah raste pod utjecajem politike, medija i pogotovo interneta. Mi u Slovačkoj živimo dobro kao nikad prije, ekonomske brojke su zelene, umnogome zahvaljujući Europskoj uniji. A opet, nacionalistička stranka sada je na europskim izborima završila na trećem mjestu. Svako svjetlo ima svoju sjenu. I na tom tlu žive u Slovačkoj nacionalističke paramilitarne grupe mladih.

Jedna od poveznica koje se dotičete je i utjecaj crkve. Ako je suditi po vašem filmu, ona jako sliči na poziciji crkve u Hrvatskoj?

- Slovačka i Hrvatska imaju sličnu povijest Drugog svjetskog rata. Obje zemlje su bile marionetske države nacističke Njemačke, a crkva je u obje bila dio toga. U Slovačkoj je predsjednik marionetske države bio svećenik doktor Jozef Tiso. Za neke je katoličke svećenike on i danas veliki heroj. I to je problem. Najviši predstavnici crkve pretvaraju se da je sve u redu, ne distanciraju se od svojih pripadnika možda i zbog toga što ne žele borbu unutar svojih redova.

Što vam znači činjenica da je jedan tako antiklerikalni film dobio ekumensku nagradu u Karlovym Varyma?

- Nagrada ekumenskog žirija me baš ugodno iznenadila. Uvjeren sam da mnogo vjernika želi da se stvari raščiste. Nakon projekcije u Karlovym Varyma došao je do mene dramaturg religijskog programa Češke televizije i rekao kako je film jako važan i da će ga propagirati na svaki mogući način. Uvjeren sam da mnogo slovačkih svećenika i vjernika misli slično.

U vašem je filmu zanimljiv lik oca koji se od slabića pretvori u moralnu vertikalu. Zanimljivo je i to da je on gastarbajter, čovjek koji zarađuje na Zapadu i reprezentira generaciju koja je vjerovala u Zapad. Je li to i politička konotacija?

- Mnogo Slovaka i Slovakinja radi u zapadnoj Europi. Glavni sam lik tako oblikovao jer je u jezgri mog filma tema odgoja. Glavni heroj je bio odgajan od strogog oca i bez ljubavi. On bi to htio promijeniti, želi dati svojoj djeci puno više, a osim ljubavi misli da je to i novac, da im donese više i osigura ljepšu budućnost. Tu radi greške. Nije kod kuće, a njima fali očinska figura. Istodobno, na Zapadu je stekao širu sliku. On osjeti empatiju za susjeda koji je izgubio sina, počinje sumnjati. I tu je konflikt. Takvih ljudi se svako društvo boji.

Slovački filmovi - uključujući vaše, Mire Fornay i drugih - jako su politički provokativni. Nailaze li i oni na reakcije koje su usporedive s onima koje su se ovdje događale oko “Chris the Swissa” ili “Dvora na Uni”?

- Kod nas ne postoji politička snaga nalik onoj koju reprezentiraju u Hrvatskoj udruge branitelja. Ne znam koliko hrvatskih branitelja u stvarnosti simpatizira te udruge, ali se osjeti da je njihov utjecaj baš jak. U Slovačkoj ni jedan film od komunizma nije imao takve probleme kao u Hrvatskoj. U komunizmu je bilo pak puno filmova koji su završili u bunkeru i nisu se prikazivali. Režim bi ih financirao, no cenzori bi na kraju odlučili da ih ljudi ne smiju vidjeti. Dosta profesora na akademiji nam je o tome frustrirano pričalo, imali su zbog toga posttraumatske sindrome.

S obzirom na to da ste obiteljski vezani za Zagreb, koliko uspijevate biti povezan sa slovačkim društvom? Bojite li se “efekta emigranta”, da izgubite bliski uvid?

- Zagreb i Bratislava su autom udaljeni pet sati. Često putujem gore-dolje i za sada ne osjećam da bi sam izgubio živi nerv.

Iako živite u Hrvatskoj, ni jedan vaš film nije bio hrvatska (ko)produkcija? Kako to? Jeste li se prijavljivali? Koliko se uopće doživljavate kao dio hrvatske filmske scene?

- Prijavio sam se, i to baš s igranim filmom “Eva Nová”, koji je kasnije dobio nagradu kritike FIPRESCI na festivalu u Torontu. Potporu tada nismo dobili, no nisam osjetio nikakve “hard feelings”. To je dio našeg posla, ponekad si uspješan, često nisi, jer konkurencija je uvijek velika. Jako mi je drago da je Slovački fond podržao hrvatsku većinsku produkciju “Moj dida je pao s Marsa”, koju je ko-režirala moja supruga Marina Andree Škop. Jako lijepe uspomene imam na TV seriju “Na terapiji”, koju sam ko-režirao s Tomicom Rukavinom. Od HRT-a sam tada dobio priliku da radim na kvalitetnom TV proizvodu na hrvatskom jeziku, sa sjajnim hrvatskim glumcima, a za to lijepo iskustvo sam jako zahvalan.

Jeste li razmišljali da snimite film o Hrvatskoj ili u Hrvatskoj?

- Jesam. Čitao sam jako zanimljive tekstove Ivora Martinića i Elvisa Bošnjaka. No, kod filma se mora puno toga posložiti. To nikad nije lagan put - ali možda će doći taj dan.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 22:12