SJEVERNU MAKEDONIJU ČEKA BESANA NOĆ Cijela država će biti pred ekranima i navijati: 'Nadamo se da će ovo potaknuti zanimanje za našu zemlju'

Hatidže ima pedesetak godina, sitna je i krhka, prelazi preko rijeka i jaruga kako bi se popela na brda u Sjevernoj Makedoniji. Pod njom su klanci u neotkrivenim predjelima ove male zemlje na jugoistoku Europe. Nema komentiranja, nema miješanja u događanja. Samo Hatidže i priroda. Fascinantno i emotivno, piše Deutsche Welle.

Tamo gore, u pukotinama stijena, žive njezine kolonije pčela. Bez zaštite na licu ona poseže u košnice, razgovara s pčelama i pjeva im. „Uzmi polovicu meda, a ostatak prepusti pčelama", stara je pčelarska izreka. Hatidže živi po toj tradiciji. Ona je poštuje; živi u skladu s prirodom – i s majkom koja bolesna ne može ustati iz kreveta, u malenoj kući bez struje, tekuće vode i telefona. Okolo su samotni predjeli oko rijeke Bregalnice, odsječeni od vanjskog svijeta. Sljedeći grad – Štip – udaljen je 20 kilometara. Do njega se može stići samo pješice ili džipom.

Tihi život Hatidžin se naglo mijenja dolaskom jedne sedmočlane nomadske obitelji koja je parkirala svoju kućicu na kotačima pored njezine kuće, s namjerom da tu ostane neko vrijeme. Hatidže se u početku veseli društvu. Došljaci su turskog podrijetla, kao i ona. Govore isti jezik. Hatidže je bila sretna do trenutka kada je obitelj odlučila ući u posao s medom, i to ne poštujući pčelarsku tradiciju. Kada jedan prekrši pravila, svi plaćaju cijenu. Hatidže je to sada i sama doživjela.

Produkcija s preprekama

Proizvodnja filma „Zemlja meda" je trajala tri godine, snimanje je trajalo 100 dana – u ekstremnim uvjetima. Gdje puniti baterije kamere ako nema struje? Kako spavati u šatorima na onakvoj hladnoći? „No, najvažniji izazov je za mene bio sijeći više od 400 sati materijala, a ne razumijem jezik", kaže Atanas Georgiev, filmski urednik i producent, u intervjuu za DW. Hatidže, njezina majka i nomadska obitelj govore uglavnom turski, jezik koji nema puno zajedničkoga s makedonskim. „Prvu verziju filma sam montirao kompletno bez tona, nismo znali što pričaju i nadali smo se najboljem. I kada smo, četiri mjeseca kasnije, dobili prijevod, bili smo sretni što je tu bilo sve čemu smo se nadali", kaže Georgiev. I zaista, razgovori Hatidže i njezine majke su kratki, ali puni emocija i potresni.

-->

Ljubomir Stefanov / Everett / Profimedia

Hatidže Muratova

Pogled u nepoznatu Sjevernu Makedoniju

Dokumentarac je snimljen na lokaciji u Sjevernoj Makedoniji koja je gotovo nenastanjiva i prilično nepoznata. „Morali smo najprije istražiti taj kraj i shvatiti kako tamo mogu živjeti ljudi poput Hatidže", kaže Tamara Kotevska, koja je režirala film zajedno s Ljubomirom Stefanovim.

Ova zemlja ima toliko nepoznatih lokacija i prirodnih resursa, kaže redateljica. Ona se nada da će ovim dokumentarcem potaknuti zanimanje za Sjevernu Makedoniju: „Skloni smo stvari koje su nam potrebne tražiti vani, ali ovdje bismo mogli imati sve. Puno putujem i svejedno koliko daleko od kuće bila, uvijek me prati misao da ću se vratiti. Volim putovati kroz Makedoniju. To je tako inspirativno."

U filmu se ne vide samo neistraženi predjeli, već i stare tradicije, na primjer, njega roditelja. Jedno od djece uvijek ostaje kod roditelja koji stare i brine se o njima do kraja. I Hatidže, čiji brat živi daleko od rodne kuće, brine o svojoj majci. Odnos između njih dviju je dirljiv i pun ljubavi. Smrt majke i odnos prema tome – jedan je od najjačih momenata filma.

Ljubomir Stefanov / Everett / Profimedia

Industrija dokumentaraca na Balkanu

"Honeyland" je Sjevernoj Makedoniji donio drugu nominaciju za Oscara. Godine 1994. je nominiran redatelj Milčo Mančevski za svoj film „Pred kišu". Poslije toga se utišala buka oko filmske industrije Sjeverne Makedonije.

„Previše rada, previše entuzijazma i samo rijetko uspjeh", kaže Tamara Kotevska. Njezin kolega i producent filma Atanas Georgiev to je ovako izrazio: „Već više od 20 godina pravim dokumentarne filmove i zakleo sam se da poslije ovog to više neću raditi. Produkcija dokumentarnog filma u ovoj zemlji gotovo da ne postoji. Dokumentarci ne važe samo kao nedostojni financiranja, već nemaju prioritet u industriji u kojoj svi hoće praviti samo igrane filmove. Ali, nadam se da smo sa 'Zemljom meda' bar malo promijenili taj način razmišljanja".

Everett Collection / Everett / Profimedia

I nominacija je uspjeh

Film „Zemlja meda" je nominiran za Oscara u dvije kategorije. Zbog toga se ne veseli samo Sjeverna Makedonija; čitav Balkan sada drži palčeve. Na društvenim mrežama je velika solidarnost – a 9. veljače ćemo znati više.