SERIJA O ČETNIČKOM POKRETU Priča o Draži je obična kamilica. Mogla bi proći i u ex Jugoslaviji

Usprkos trudu 30-ak poklonika SKOJ-a, Saveza komunističke omladine Jugoslavije, koji su demonstrirali ispred zgrade Radio-televizije Srbije u Takovskoj ulici pokraj Narodne skupštine zbog falsificiranja povijesti, tj. afirmiranja četničkog pokreta Draže Mihajlovića, serija “Ravna gora” , čiji je RTS koproducent, nije baš naelektrizirala Srbiju.

Prva epizoda u nedjelju uvečer kasnila je više od pet minuta jer je televizija radije prenosila uživo kako je poludjeli umirovljenik, bogati gastarbajter u selu Metikoš kod Kraljeva, zabarikadiran u svojoj kući satima držao u šahu policiju, a u ponedjeljak ujutro predsjednik Tomislav Nikolić u posebnom prilogu listu Politika pozabavio se predstojećom stotom obljetnicom Sarajevskog atentata, a podjelu na četnike i partizane uopće nije ni spominjao.

Zato su književnici Dušan Kovačević i Matija Bećković na izravan upit što misle o “Ranoj gori” odgovorili da je ona strana - komunistička - snimila u prošloj državi na stotine filmova o svom viđenju povijesti, a ova naša (kakva god to da je) sad je napokon dobila priliku za svoju verziju događaja. Ukoliko ste odgledali prvu epizodu, neće vam biti jasno o čemu to Kovačević i Bećković govore. U njoj nema apsolutno ničega zbog čega je serija - u proteklih godinu i pol koliko je trajalo njezino snimanje, ponajviše zbog čestih prekida uzrokovanih nedostatkom novca - pribavila toliki publicitet.

U pitanju je doku drama koja se odigrava uoči bombardiranja Beograda 6. travnja 1941. i koju se bez ikakve frke moglo emitirati i za bivše Jugoslavije. Budući da kontroverzni Draža Mihajlović u izvedbi Nebojše Glogovca, glumca koji nedjeljom uvečer zabavlja i čitavu Hrvatsku u seriji Nove Tv “Stella”, stiže tek u četvrtoj (od ukupno deset) epizodi, očito je redatelj i scenarist Radoš Bajić odlučio svoje glavne adute rasporediti krajnje racionalno.

U uvodu nema ničeg što bi vas zdrmalo: da je u pitanju američka serija, autora bi pozvali na ribanje i zaprijetili mu da u narednoj epizodi brže bolje smisli nekoliko atrakcija, inače će obustaviti emitiranje. Bajić, dakako, nije pod takvim pritiskom, jer je RTS jedva smogao sredstva da se uključi u projekt koji financijski kontrolira sam Bajić: njegova obitelj strateški je raspoređena na sve ključne pogone serije, pa je čak i direktor fotografije Predrag Jočić suprug Bajićeve kćeri Jelene. Nešto slično u nas uspijeva napraviti Antun Vrdoljak.

Prva epizoda zove se “Napad” i najzanimljivija scena u njoj je sastanak kasno uvečer u kabinetu “đenerala” Dušana Simovića (poznati makedonski glumac Petre Arsovski): na njega stiže jedan drugi “đeneral”, Bora Mirković ( Lazar Ristovski), navodno mozak puča od 27. marta koji je srušio vladu Cvetković-Maček i onemogućio pristajanje Jugoslavije uz Sile osovine. Mirković je upravo iz britanskih izvora doznao da će se London držati po strani u eventualnom sukobu Berlina i Beograda i da potonjem nema pomoći, jer se Simoviću njemački veleposlanik uopće ne javlja. Jedini disonantni element na tom skupu je Hrvat dr. Ivan Andres (novosadski glumac Atila Giric), nekadašnji ministar industrije i trgovine u vladi Cvetković-Maček, koji odmah napušta prostoriju, jer se ne podnosi s karizmatičnim Mirkovićem. U materijalima za seriju navedeno je da je u “Napadu” trebao nastupiti i Irfan Mensur u ulozi dr. Vladka Mačeka, no njegove su scene ili izbačene ili sačuvane za drugu epizodu. Na takvom sastanku Maček ionako nije mogao biti, jer se u to vrijeme nalazio u Zagrebu.

Još je jedino vrijedna spomena scena u kojoj bude kralja Petra II Karađorđevića ( Đorđe Živadinović), jer bombardiranje samo što nije počelo. Momak je zaspao uz knjigu, posluga ga se ne usudi trgnuti iz sna, a kada joj to i uspije, najveći je problem pronaći papuče njegova visočanstva. Ima tu nešto malo stila i duhovitosti kao u engleskim komedijama, no pokvari je replika jednog od časnika: “Narod koji izgubi kralja, izgubio je sve”. Ipak, kako smo ranije čuli još veću banalnost, da “situacija u kojoj se nalazimo nije nimalo laka”, a vidjeli i Bajićevo redateljsku “suptilnost” kada mijenja fokus kamere s lica Ristovskog na sat na kojem tek što nije otkucala ponoć, čudimo se da su u “Napadu” i takve iskrice kreativnosti uopće moguće.

Prva epizoda vješto prikriva skroman budžet, jer čim se dogodi nešto kompliciranije, Bajić poseže za žurnalima: u jednom od njih možete i vidjeti krasno osvijetljen most preko Save koji će uskoro biti srušen u bombardiranju. Ima i puno kompjutorskih intervencija, tako da sve nezahtjevnom gledatelju može izgledati kao spektakl.

Bajić - nekadašnji glumac, kasnije scenarist, pa redatelj humorističke serije “Selo gori a baba se češlja” - navodno je godinama proučavao to razdoblje, dobro su mu rekli da je jutro uoči bombardiranja bilo prekrasno, ali su mu zaboravili spomenuti da je to bilo u nedjelju, inače ne bi inscenirao finale u tvornici u Rakovici, gdje radnici upravo dolaze na posao. Ili je tako možda bilo u kraljevini Jugoslaviji. Radnike su eksploatirali do te mjere da im nisu davali ni slobodnu nedjelju, pa se valjda zbog toga država i raspala.