NOVI FILM SEANA BAKERA

REMEK DJELO KOJE SLAVI VELIČINU MALIH ŽIVOTA Svi su iščekivali njegov novi film. A on nije samo ispunio, nego i nadmašio očekivanja!

 

Kad se počne gledati film “Florida Project” redatelja Seana Bakera, prizori iz njega izgledaju - pa eto, upravo poput Floride. Sunce je čitavo vrijeme jarko, nebo modro. Oko kuća su travnjaci koji su blještavo zeleni, a same kuće su šarene, jarkih i primarnih boja koje podsjećaju na Teletubbiese. Čitavo susjedstvo i čitav kvart u kojem se odvija “Florida Project” izgleda kao da je i sam dio nekog Disneyjeva zabavnog parka, parka koji je, uostalom, tek koji kilometar od mjesta radnje filma.

No gledatelj Bakerova filma uskoro uvidi nimalo laskavo naličje tog Teletubbies svijeta. U hotelu koji se sasvim diznijevski zove Magic Castle ne stanuju turisti. U njemu stanuju privremeni stanovnici, uglavnom ljudi koji su izgubili kuće ili radna mjesta u velikoj nekretninskoj krizi. U šarenom zdanju oni žive od ponedjeljka do ponedjeljka, rade prekarne poslove ne bi li platili najamninu za sljedeći tjedan, a da stanarima “čarobnog dvorca” baš i ne cvatu ruže ukazuje kamion Caritasa koji svakog jutra parkira ispred pastelnog zdanja i - stanarima dijeli kruh. Magic Castle kao da je živa metafora razvijenog kapitalizma: sve je vedro i šareno kao bakina kućica iz Ivice i Marice. Ali ispod toga se skriva belaj.

Razuzdani vitalizam

Tako izgledaju prizori iz “Projekta Florida” (Florida Project), filma američkog redatelja Seana Bakera koji će idućeg tjedna igrati u Zagrebu u sklopu festivala filmova o ljudskim pravima Human Rights Film Festival. Zagrebački Human Rights festival proteklih se godina već isprofilirao kao festival koji ne prikazuje samo očekivani program za takve smotre - dakle onaj aktivističkih i političkih dokumentaraca. HRFF sklon je zagrabiti šire i prikazivati širok program od eksperimentalnih naslova do poetički inovativnih ili neočekivanih igranih filmova, u kakve spada i “Projekt Florida”. A projekcija Bakerova filma pravi je obvezni program za filmofile. Jer “Florida Project” nije samo jedan od najboljih filmova koji će ove godine igrati u Hrvatskoj. Riječ je o filmu koji zagrebačkoj publici prvi put predstavlja jednog od najzanimljivijih (a u posljednje vrijeme i najpomodnijih) predstavnika američkog nezavisnog filma. Sa svoja posljednja dva filma - “Tangerine” i “Florida Project” - Sean Baker je ušao na vrhove kritičarskih lista za film godine. Njegova smjesa socijalno marginalnih likova te veselog, razuzdanog vitalizma pretvorila ga je u pravu kulturnu modu.

Sean Baker (1971.) rođen je u New Jerseyu, u pravničkoj obitelji iz srednje klase. Kako je sam izjavio u jednom intervjuu, njegovo filmsko sazrijevanje bilo je goli tinejdžerski klišej. Filmom se zarazio kao srednjoškolac, snimao filmove 8-milimetarskom i VHS kamerom, tjerao sestru da u njima danomice glumi, a onda upisao njujoršku umjetničku školu Tisch. Tu Baker prvi put susreće art-scenu, grad, ali i - heroin. Nekoliko je godina bio ovisnik, izvukao se preko terapijske zajednice, a ružna epizoda s iglom i dopom imala je dvije posljedice. Prvu, da je Baker po pitanju karijere dekadu zaostao za svojom generacijom. I drugu, da je ušao u svjetove koji će ga kao redatelja zanimati: one krajnjih marginalaca, ljudi radikalno rubnih životnih stilova.

Kao bivši džanki i neafirmirani redatelj, Baker se početkom prošlog desetljeća sporo probijao rubovima njujorške “indie” scene. Debitira 2004. filmom “Take Out” o kineskom dostavljaču brze hrane zagubljenom u metežu Manhattana. Godine 2008. snima film “Princ Broadwaya” o afričkom ilegalnom imigrantu koji se nosi s neočekivanom ulogom samohranog oca, a nekako u to vrijeme Baker je dio autorskog tima koji kreira atipični, lutkarsko-igrani sitcom “Greg the Bunny” koji je emitiran na Fox TV-u i koji je doživio i svoj odvjetak “Warren the Ape” na MTV-u. Bakera, međutim, televizija previše ne zanima, on nastoji snimiti novi kinofilm i u tome uspije 2012. Bio je to film “Starlet”, ujedno i prvi koji će snimiti u Los Angelesu.

Kao i većina Bakerovih filmova, i “Starlet” se zbiva u svijetu marginaliziranih, onkraj građanskog ćudoređa. Junakinje filma su dvije cimerice (Dree Hemingway, Stella Maeve) koje rade kao pornografske glumice i dijele otužni stančić. Jedna od njih - Melissa - ambiciozna je i lakoma mudrijašica koju, međutim, i odviše lako eksploatira lijeni momak, samozvani menadžer. Druga - Tess - jednog dana na vrtnoj dražbi kupi termosicu koju želi koristiti kao vazu. Kad dođe kući, shvati da je termosica krcata novcem. Shrvana krivnjom, ode do starice od koje je kupila bocu (Besedka Johnson). Ne usuđuje se starici reći istinu, ali joj iz grizodušja počne nuditi pomoć: uhodi je, prati na subotnju tombolu, groblje, trgovinu. Staricu u početku živcira nametljiva neznanka, no uskoro shvati da joj društvo godi.

“Starlet” je film koji već pokazuje nekoliko tipskih karakteristika Bakerove poetike. Za film kastira šaroliku smjesu anonimnih manekenki, zbiljskih pornoglumaca i potpunih amatera (ulogu starice je, recimo, dao 85-godišnjoj debitantici Besedki Johnson, inače vlasnici butika s kožom). K tomu, Johnson s iznimnom brižljivošću i s puno ljubavi oslikava rijetko prikazivano razizemlje američke svakodnevice, od župnih tombola do kvartovskih supermarketa i garažne pornoindustrije. U svim tim prostorima Baker snima dokumentaristički, u nepriređenim prostorima s likovima koje tamo zatječe.

Pravi proboj Baker će dočekati tek u 44. godini, svojim četvrtim filmom. Riječ je o filmu “Tangerine” koji je, među ostalim, skrenuo pozornost i time što ga je Baker snimio - iPhoneom! Kad su kritičari pohrlili vidjeti kuriozitet, igrani film snimljen mobitelom, ostali su zaprepašteni. Pred njima se razotkrio jedan od najživopisnijih, najvedrijih i najluckastijih filmova desetljeća, film koji će nakon premijere na Sundanceu kritičari zasuti pohvalama, a Peter Travers iz Rolling Stonea će ga uvrstiti na treće mjesto najboljih filmova godine.

Sočni ulični jezik

Kao i svi Bakerovi filmovi, i “Tangerine” je nastao u suradnji s uskim “plemenom” suradnika koje uključuje koscenarista Chrisa Bergocha, producenta (inače Kineza) Shih-Tsing Tsoua te snimatelja Radiuma Cheunga koji je film sjajno snimio telefonom. Kao i u prethodnim filmovima, Baker se bavi svijetom na rubu društva: ovaj put, to su transvestiti koji se prostituiraju duž Santa Monica Boulevarda. Junaci filma su par transvestita (Kitana Kiky Rodriguez i Mya Taylor) koji krenu u “osvetnički pohod” kad doznaju da je jednu od njih, nakon što je provela četiri tjedna u zatvoru, prevario dečko. Istodobno, film prati armenskog taksista (Karren Karagulian) koji od svoje tradicionalne i mnogoljudne familije krije da je gej i da stalno visi kod transvestita.

Film se čitav događa u petnaestak sati, u kolopletu nekoliko međupovezanih ulica Zapadnog Hollywooda po kojima Baker kamerom prati likove tako da nakon gledanja filma možete gotovo nacrtati mapu kvarta. Smješten na krajnji društveni rub, “Tangerine” je film koji pršti energijom, emocijom, humorom i vitalitetom. Baker efektno spaja skaredan i šokantan sociokulturni ambijent s krajnje bazičnim, prepoznatljivim ljudskim emocijama kao što su ljubomora, zavist, prijateljska privrženost i solidarnost. Baker je majstor u glamurizaciji petparačkog. Premda je film snimljen za šačicu para mobitelom na nepriređenim lokacijama, izgleda glamurozno, ima ritam i vizualnu upečatljivost, a osobito su zarazni sočni ulični jezik i unutarscenska dinamika.

Nakon što je “Tangerine” premijerno prikazan na Sundanceu, Baker se najednom, na polovici pete dekade života, pretvorio u najveću nadu “off-Hollywooda”. Svi su iščekivali njegov novi film. A on - upravo ovaj koji će HRFF prikazati sljedeći tjedan - nije samo ispunio, nego i nadmašio očekivanja stvorena “Tangerineom”.

Prostor kojim se bavi u “Projektu Florida” Baker je otkrio zahvaljujući svom koscenaristu Bergochu, koji je podrijetlom s Floride. Otkrio je čitav koloplet jeftinih hotela nastalih na širem obodu floridskog Disneyworlda, hotela koji su izvorno služili turistima koji posjećuju zabavni park pa su tako i izgledali: šareno, pastelno, poput kuća za lutke. No nakon kolapsa tržišta nekretnina ti hoteli postaju stambena naselja za ljude na rubu beskućništva koji tjednu stanarinu nerijetko otplaćuju upravo radeći u Disneyworldu. Baker je uzeo jedan od takvih hotela - i nazivom i izgledom najkitnjastiji - te u njega “uselio” svoje fikcionalne likove.

Film ponajprije prati čopor dječurlije koja odrasta u Magic Castleu, luta terasama, krišom pohodi servisne odaje, klatari se po obližnjim ruševnim zdanjima. Okosnica filma je odnos curice Monnee (Brooklyn Prince) i njene jedva punoljetne majke (Bria Vinaite) koja preživljava tako što na ulici na crno prodaje švercane parfeme. Majka je pritom i sama posve nezrela za majčinstvo: Baker je rekao kako je ideja bila da u filmu “ima dijete koje ima dijete”. Pritom je - kao i uvijek kod njega - zanimljiv bio i kasting: debitanticu Briju Vinaite Baker je pronašao preko njenih videopriloga na Instagramu.

Osim majke i kćeri, film prati još desetke živopisnih susjeda, od smežurane starice koja se obožava sunčati u toplesu do pustopašne dječurlije koja u jednom času čak potpali požar. Sav taj polusvijet na okupu drži Bobby (Willem Dafoe, kao prva zvijezda u nekom Bakerovu filmu), podvornik koji se brine o zgradi, popravlja kvarove i ubire stanarinu. Bobby je dobrostiv i čestit čovjek. Njegov se posao sastoji od popravaka i bojenja, ali i od toga da disciplinira pustopašne stanare, priječi nasilje, suzbija prostituciju koja je u hotelu zabranjena. Istodobno, Bobby mora raditi i ono što je najnezahvalnije: ubirati stanarinu i deložirati neplatiše. “Čuvar dvorca” se pritom stalno sudara s razuzdanom mularijom koja uokolo jurca i radi štetu.

Čvrsta fabulacija

“Florida project” čovjek bi mogao opisati kao “Kradljivce bicikla” na psihoaktivnim drogama. Poput filmova talijanskih neorealista, Bakerovo je ostvarenje film “nađene priče”, raspršene dramaturgije u kojoj pratite desetke likova, a njegovu armaturu ne tvori čvrsta fabulacija, neko kronikalno nizanje sporadičnih incidenata. Svijet kojim se Baker bavi po mnogočemu je strašan svijet, u kojem ljudi doista ne znaju gdje će idućeg ponedjeljka stanovati, a maloljetna mama krišom se prostituira za stanarinu.

Unatoč tome, film pršti radošću, a šarenilo arhitekture kao da je projekcija silne dobrodušnosti i vitaliteta likova. Nakon što je prethodni film snimio iPhoneom, Baker je ovaj put iznenadio time što je inzistirao da “Projekt Florida” snima na skupoj i sad već pomalo anakronoj 35-milimetarskoj vrpci. Htio je da toplina analogne slike pridonese dojmu raskoši siromašnih života. U jednom od intervjua rekao je da je htio da njegovi mali likovi sa socijalnog dna izgledaju kao “prinčevi i princeze na svom imanju”.

U tome je i uspio. “Florida Project” film je koji slavi veličinu malih života, briljantno remek-djelce koje filmofil ni za živu glavu ne smije propustiti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 07:12