PULA FILM FESTIVAL: Zdvajat ćete zbog onog što budete propuštali

ZAGREB - Kada sam stigao automobilom u Pulu, dočekalo me neugodno iznenađenje: veliki parking ispod Arene - proteklih godina u jutarnjim satima uglavnom poluprazan - bio je u podne tako krcat da je na ulazu pisalo “occupied”. Pokušaji da negdje u blizini parkiram bili su uzaludni, pa sam se smjestio u jednoj od pokrajnjih ulica podalje od središta grada.

Ivory na ‘Bijeloj grofici’

Dok sam išao prema Giardinima, gdje je smještena uprava pulskog filmskog festivala, zamijetio sam na ulicama neuobičajenu turističku vrevu. Činilo mi se da grad nikad u ovo doba godine nije bio tako pun, a dojam potvrđuju i kolege koji rade na festivalu. Donedavno se činilo da sezona neće biti ništa posebno, no kako zbog političke situacija Grčka više nije idealna destinacija za ljetovanje, a bogami ni Tunis niti Maroko, odjednom su nas stranci opsjeli. Od toga je djelomično profitirao i festival.

U srijedu uvečer na Kaštelu iznad Giardina projekcija “Bijele grofice”, kojoj je prisustvovao i sam redatelj James Ivory, bila je krcata posjetiteljima i među njima je bilo i dosta turista. Kaštel se posljednjih godina počeo puniti, djelom stoga što je festival bio bolje prezentiran u javnosti, dijelom zato što su filmovi postali atraktivniji, a naposljetku - i ulaz je besplatan. Ipak, okupiti 600 gledatelja na tom prostoru pravi je podvig.

U Puli se ove godine puno toga poklopilo. Dok festivali u regiji prave sve elitnije programe, Pula se uistinu može pohvaliti stranim filmovima koji mogu privući publiku, bez obzira na to je li to britanska socijalna melodrama “Ženska prava hoću” sa Sally Hawkins, Mirandom Richardson i Rosamund Pike, talijanski modernistički ljubić “Ja sam ljubav” s Tildom Swinton, južnokorejski erotski triler “Kućna pomoćnica” ili pobjednik Berlina, iranski “Nader i Simin se rastaju”.

Ukoliko vas zanima što se odigrava u susjednim kinematografijama, Pula je okupila većinu glavnih aduta: jučer uvečer na Kaštelu su jedan za drugim prikazana dva najveća srpska hita u ovoj godini, “Montevideo bog te video” i “Šišanje”, a publici su se predstavili i autori Dragan Bjelogrlić i Stevan Filipović. Dan ranije tu je bila i Mila Turajlić s nostalgičnim dokumentarcem “Cinema Komunisto”, koji se djelomično bavi upravo poviješću pulskog festivala.

Uvođenje video bara

Napokon je profunkcionirao i program retrospektive, zahvaljujući tome što su organizatori uspjeli dovući redatelja kojem se odaje takva počast: James Ivory možda više nije onako zvučno ime kao u razdoblju kada su se njegovi filmovi natjecali za Oscara, no ipak je to najrespektabilniji gost koji će ovog ljeta posjetiti festivale u regiji.

Poseban adut Pule je činjenica što će ove godine biti prikazano čak deset hrvatskih filmova, te još devet naslova iz manjinskih koprodukcija sa susjednim državama. Bit će teško slagati satnicu sa 176 filmova, no tako je i na svim velikim festivalima: bolje je da zdvajate zbog onoga što ćete propustiti, nego da se apsolutno ništa ne događa.

Također, neminovnost ovako natrpanog festivala je uvođenje videobara, u kojem se mogu naknadno pogledati filmovi koje ste eventualno propustili, no valjda će se ta spasonosna dosjetka za revne novinare - koju sada već imaju gotovo svi festivali u regiji - uspostaviti naredne godine.

Zanima me je li ekipu festivala - koja u užem sastavu broji 25, a u širem čak i do 300 ljudi - zateklo mnogo više zadataka koje je pred njih postavio veći broj filmova i takav startni odjek gledatelja? Ne baš.

Medijska promocija ove godine puno je pažljivije vođena nego prethodnih sezona, a festival je prešao uistinu dug put od onoga iz devedesetih, kada je Pula jedva zamjećivala da se taj uopće održava. Zapravo, objašnjava mi producentica festivala Tanja Miličić, njezina ekipa u odnosu na prošlu godinu ostala je ista, jedino se znatno više radi.

I Trierova ‘Melankonija’

Ravnateljica festivala Zdenka Višković-Vukić otkriva da je cijena našeg najvećeg nacionalnog filmskog festivala četiri milijuna i 700 tisuća kuna (osiguravaju je Ministarstvo kulture, Grad Pula, Istarska županija i vlastiti prihodi), što je i trostruko više no što koštaju Motovun Film Festival, Zagreb Film Festival i ZagrebDox, no to se više ne čini prijepornim u odnosu na ono što Pula nudi.

Pitam umjetničkog ravnatelja Zlatka Vidačkovića je li mu žao što nije osigurao canneskog pobjednika, “Drvo života” Terrencea Malicka? Ne, jer smatra da je “Melankolija” Larsa Von Triera efektniji film. Briga za gledatelja jedan je od razloga zašto nam ovogodišnji Pula Film Festival i prije službenog otvaranja u Areni izaziva tolika iščekivanja. Hoće li ih i ispuniti, znat ćemo uskoro.