Proslavila se dramama crnog vala, a voljeli su je i hrvatski redatelji

Nema dvojbe da je Ružica Sokić bila jedna od najvažnijih srpskih kazališnih, filmskih i televizijskih glumica: u dva navrata osvajala je Sterijinu nagradu za glumu na uglednom novosadskom kazališnom festivalu, dobila je tri nagrade za životno djelo (jednu od njih lani, najveće srpsko kazališno priznanje “Dobričin prsten”), a od brojnih filmskih vrijedi izdvojiti Zlatnu i Srebrnu arenu u Puli.

Poseban talent

Za nju su isprva znali samo dobri poznavatelji beogradske kazališne scene: istina pojavljivala se na televiziji, no gledalište je tada bilo vrlo oskudno, prva filmska uloga ostala joj je nepotpisana (jedna je od navijačica u drugoj priči poznatog omnibusa Vladimira Pogačića “Subotom uvečer” iz 1957.), međutim, znalcima je odmah bilo jasno da je u pitanju poseban talent, čim je nakon diplome na beogradskoj akademiji za pozorišnu umetnost odmah dobila angažman u Savremenom pozorištu.

Ipak, kada je Bojan Stupica okupljao glumce za novoosnovani Atelje 212, od 1962. se i ona našla u njegovu stalnom postavu. Poslije se žalila da je zbog toga propustila igrati klasični repertoar, međutim, u modernom - kako stranom tako i domaćem - bila je suverena. Predstava “Tko se boji Virginije Woolf” bila je veliki hit, igrala je Honey uz Slobodana Perovića kao Georgea i Vladimira Popovića kao Nicka, a još su je više promovirali komadi srpskih autora, ponajprije Aleksandra Popovića, Brane Crnčevića i Gordana Mihića.

Sjajno je ovladala uličnim govorom, pa je zaintrigirala i redatelje crnog vala Dušana Makavejeva i Živojina Pavlovića: prvi ju je angažirao za sočnu epizodu prijateljice Eve Ras u “Ljubavnom slučaju ili tragediji službenice PTT”, a drugi za puno važniju ulogu u svom Zlatnom arenom nagrađenom ostvarenju “Kad budem mrtav i beo” - igrala je usputnu družicu Dragana Nikolića koja ga navede da se bavi pjevanjem iako za to uopće nema dara.

Prostitutka dobra srca

Otad je postala važnim sudionikom jugoslavenske kinematografije, igrala u komercijalnim replikama crnog vala (“Tragovi crne devojke”), partizanskim spektaklima (“Užička republika”), pa i u sva četiri izdanja nevjerojatno gledanog humorističkog serijala “Tesna koža”, koji se bavio nedaćama malog čovjeka u socijalizmu. Na televiziji su je neprestano tražili, kako za TV drame tako i serije, a njezini posljednji nastupi bili su u recentnim proizvodima tamošnjeg hit mejkera Zdravka Šotre. Manje je poznato kako su hrvatski filmaši imali važnu karijeru u njezinom filmskom opusu. Antun Vrdoljak dao joj je prvu glavnu ulogu u komediji “Ljubav i poneka psovka” iz 1969.: igrala je cirkusanticu koja u Imotskoj krajini tridesetih godina očara mjesnog policajca, Borisa Dvornika, a kao par su očito dobro funkcionirali, jer je film samo u Zagrebu vidjelo 100 tisuća gledatelja. Vladimir Tadej je pak za beogradske producente režirao njezin najvažniji film, gorku komediju “Žuta”, za koju je 1973. dobila Zlatnu arenu: Gordan Mihić je za nju posebno napisao taj tekst, u kojem tumači svojevrsnu inačicu Fellinijeve Cabirije, prostitutke dobra srca koja se unatoč životnim udarcima nikad ne miri s porazom. Monologe iz “Žute” izvodila je i na pozornici te nastupala u svim Tadejevim filmovima koje je režirao u tom desetljeću.

Memoarska knjiga

Pomalo je lakovjerno 1982. pristala na ulogu debitantskom filmu Zvonimira Maycuga “Ja sam tvoj Bog”: nije ni slutila da će on potkraj osamdesetih izazvati skandal prvim jugoslavenskim porno filmom “Oaza”, ali ni to da će između scena u kojima ona igra umontrirati prizore u stilu mekog pornića, sa sobom kao glavnim glumcem. Film, srećom po nju, nikad nije pronašao distributera.

Kazališnu karijeru uglavnom je provela u Ateljeu 212, koje joj je bilo suizdavač njezine memoarske knjige “Strast za letenjem” iz 2010. godine, ali je i objavilo službenu vijest o njezinoj smrti. Posljednjih godina bolovala je od Alzheimerove bolesti; umrla je u četvrtak ujutro na odjelu za neurokirurgiju Kliničkog centra Srbije, ne tako dugo nakon svog 79. rođendana.