'Prometej': Otkriva se misterij nastanka ljudskog roda

Otprilike pola sata nakon što gledate “Prometeja”, novi film Ridleyja Scotta i njegov povratak serijalu “Alien”, nametne vam se pitanje: “Pa gdje je tu horor?!” Naime, nakon kratkog prologa u kojem tip atletske građe i potpuno bijele kože (taj po svoj prilici nije čovjek) proguta nekakvu crnu tečnost i nestane u valovima spektakularnog vodopada (ni to se vjerojatno ne odigrava na Zemlji), uslijedi radnja tipična za SF filmove koji se ne namjeravaju poigravati živcima publike: dvoje arheologa otkrivaju u Škotskoj 35 tisuća godine stare crteže koji ukazuju na postojanje tzv. zvjezdane mape, puta prema bespućima svemira, gdje se navodno krije podrijetlo ljudske vrste. Ubrzo zatim već smo na svemirskom brodu Prometej, čiji je cilj razriješiti tu zagonetku, a zbivanja na njemu prije podsjećaju na elaborirane rituale Kubrickove “Odiseje u svemiru”, negoli na jezovita uzbuđenja prvog “Aliena”, odnosno “Osmog putnika”, kako je u nas i u mnogim drugim zemljama taj film preveden.

Bez horora

“Alien” bez horora? Zašto ne! Ako ništa drugo, najslojevitiji serijal u povijesti hollywoodske filmske industrije držao se pravila da se nastavci ne smiju suviše ponavljati. Za razliku od prvog filma, koji je bio čisti križanac SF-a i horora, “Aliens” Jamesa Camerona koncipiran je kao ratni film, “Alien 3” Davida Finchera kao zatvorski film, a “Alien: Uskrsnuće” Jean-Pierrea Jeuneta predstavljao je svojevrsnu horor fantaziju čiji su protagonisti klonovi i androidi. U stvaranju serijala sudjelovale su neke od najkreativnijih ličnosti američkog i europskog filma, ali i dizajna, od Dana O’Bannona (s Johnom Carpenterom napisao “Tamnu zvijezdu”) i Waltera Hilla do H.R. Gigera i Moebiusa. Ključnog dramskog motiva, odnosa junakinje Ripley i svemirskog čudovišta tijekom prva četiri filma, ne bi se postidjeli ni najveći majstori SF literature.

Prema tome, “Prometeja” ne treba gledati s preduvjerenjima, jer je pravilo serijala da svaki nastavak donese nešto novo. A “Prometej” pritom nije tipični nastavak, prije bi se moglo ustvrditi da je u pitanju priča koja istražuje posve druge premise nego dosadašnji filmovi, a odigrava se u neko slično vrijeme. Pritom, ne može se reći da u njemu nema stravičnih prizora: prva pojava zagonetnih ljigavaca koji će se poslije prometnuti u nama poznatu spodobu “tuđinca” prilično je efektna, no središnja je sekvenca prizor carskog reza koji na sebi izvodi junakinja Elizabeth Shaw ( Noomi Rapace), kako bi se riješila uljeza u svom tijelu. Za tako nešto zbilja morate imati “dobar želudac”!

Novi Scottov film po mnogo čemu se razlikuje od njegovog prethodnog priloga serijalu: u prvom gotovo ništa niste doznali o likovima, a u ovom filmu o Elizabeth znate gotovo sve - i to još od djetinjstva. Iako to isprva tako ne izgleda, ona će se prometnuti u čisti pandan poručnici Ripley, samo što se ta ne razdvaja od svoga lančića s križem, koji joj je poklonio otac. Najintrigantniji protagonist filma svakako je android David ( Michael Fassbender), koji se “fura“ na Petera O’Toolea iz “Lawrencea od Arabije”: nije to požrtvovni Bishop iz “Aliensa” i “Aliena 3”, prije nekakav spoj prijetećeg Hala 9000 iz “Odiseje” i pobunjenog Roya Battyja iz najvažnijeg Scottovog ostvarenja “Istrebljivač”.

Daniken kao inspiracija

Drukčiji ritam “Prometeja” ima svoje objašnjenje: film se, naime, bavi misterijem ljudskog postanka i daje odgovore koji su neusporedivo kontroverzniji od svega što ste vidjeli u “Da Vincijevom kodu” i “Anđelima i demonima”. Budući da katoličke udruge ne gledaju SF filmove, teško da će biti javnih prosvjeda protiv blockbustera koji između redova poručuje da je Sveto pismo hrpa legendi, a uostalom svi smo još krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća gorljivo čitali Ericha von Dänikena, koji je hrabro ustvrdio da su nam civilizaciju donijela natprirodno inteligentna bića iz svemira, a čijim se teorijama inspirirala priča “Prometeja”.

Još nastavaka

Kakav je film zapravo? Krasno napravljen, sa 3-D vizualnom fakturom koja je među najboljim radovima te vrste što ste ih u posljednje vrijeme vidjeli u hollywoodskim proizvodima. “Prometej” se diskretno nadovezuje na pojedine filmove iz serijala, scenarij Jona Spaihtsa i Damona Lindelofa spretno varira dramske motive i znakovito ponavlja pojedine situacije, a završnica je više nego očit pledoaje za još jedan nastavak.

Eventualni nedostaci? Čim na samom početku putovanja doznate da Prometej ima 17 članova posade, već vam je jasno da će neki biti statisti. Nekolicina njih ima dramski prostor kakav se samo može poželjeti, no povremeno iskrsavaju lica za koja niste sigurni da su se na svemirskom brodu uopće nalazila. Vjerojatno je to rezultat pretjeranih kraćenja, koja su česta kada su Scottovi filmovi u pitanju. Izostao je i najavljeni seksualni randevu tamnoputog kapetana Prometeja ( Idris Elba) i njegove bjelopute šefice ( Charlize Theron). Valjda je manje problematično bilo uzbuniti vjerske osjećaje, negoli pokazati međurasnu kopulaciju.

Zla korporacija

Za kraj je Scott sačuvao malo crnog humora: posljednji natpis na odjavnoj špici obavještava da je snimanje filma omogućila korporacija Weyland, ista ona koja je u “Prometeju” financirala ekspediciju iz krajnje sebičnih razloga i koja je u čitavom serijalu predstavljena kao još gori zlikovac negoli što je opaki vanzemaljac. Tko zna što nam šefovi Weylanda pripremaju u budućnosti?