Prava zagrebačka priča na beogradski način

Za troje glumaca igrokaz “Dok nas smrt ne rastavi” - bilo je prvi put. Nadasve poznati i popularni likovi s kazališne, filmske i televizijske scene , kultni bardovi glume iza kojih je više stotina uloga, Zagrepčanka s američkom adresom, Mira Furlan, i Beograđanin s francuskom, Miki Manojlović, u četvrtak navečer početnički su podrhtavali i u grču stezali palce obhrvani tremom sve dok pozornica nije utonula u polumrak i komad, kojemu su oni dali najjači obol, počeo živjeti život na daskama. Mira, stoga što se prvi put predstavila kao dramska spisateljica, a Miki jer se prvi put latio redateljske palice.

I, napokon, treća iz početničkoga trolista, mlađahna Jovana Gavrilović, studentica treće godine beogradskog Fakulteta dramskih umjetnosti, kojoj je lik Nine bila prva pojava pred gledateljima. Ta krhka djevojka zaustavila je dah i teatarskim znalcima i laicima kako je velemajstorski isklesala ličnost tinejdžerice, Zagrepčanke njenih godina. Iako nikada nije bila u Zagrebu i matični jezik joj je srpska ekavica - progovorila je tako uvjerljivo hrvatski kao da se rodila i odrasla u Vlaškoj ulici i iz nje se nije micala.

Dvostruki posao

Preostale uloge, a svaka od njih je glavna, iznijele su prvakinje beogradskih i novosadskih scena, Anita Mančić, kao neizlječivo oboljela od raka Blanka, Jelena Đuričić kao njena dobroćudna mati, odmila zvana Ljubić, te Rada Đuričin. Dašto neoprostiv grijeh bio bi zaobići i jedinoga muškarca u ovoj pitkoj predstavi sumornoga sadržaja i tragičnoga konca, Blankina muža, vjetrogonju i lovca na suknje Martina, u tumačenju Mikija Manojlovića.

U predahu svekolikih filmskih igranja za pozamašne honorare, kod međunarodno glasovitih režisera u francuskim, talijanskim i američkim produkcijama, Miki se zdušno latio dvostrukoga posla u Beogradu. I besplatno, bez šupljega groša za žrtvovani izuzetni trud. Štoviše, mnogo puta, kad su krize opasno zaprijetile da će zakočiti stvaranje započetoga projekta “Dok nas smrt ne rastavi”, bespovratno je vadio novac iz svoga džepa. Rekao je kako će gledatelji, nakon što pogledaju prvijenac Mire Furlan, shvatiti da je, kako je u njemu naglasila, “kazalište čarobno”, uz Mikijev trpki dodatak: “Za razliku od života”.

I svi sudionici kao i ostalih desetak suradnika rade besplatno. Uz već spomenute, među djelatnicima valja imenovati i dvojicu vrlih imena iz naših krajeva: majstora glume Bogdana Diklića, Bjelovarca nastanjenog u Beogradu, koji se latio da bude savjetnik za hrvatski jezik i to veličajno obavio, te rokerskoga kantautora, Zagrepčanina Dragu Mlinarca, čija se antologijska skladba “Osmijeh” provlači od početka do kraja: “Dragi zahvaljujemo na svemu što nam je dao i obogatio nam živote”, zapisao je Miki Manojlović u programu.

I beogradski starosjedioci dobrano su se namučili dok, preskačući tračnice, kamenje i nagomilani otpad, nisu napokon, na jedvite jade, pronašli baraku neprofitabilne udruge “Radionica integracije”, u kojoj je prikazano i ubuduće će biti prikazivano “Dok nas smrt ne rastavi”.

U industrijskoj zoni

Šćućurena štono riječ: “Bogu iza nogu”, u negdašnjoj industrijskoj zoni, koja devastirana i nagrižena zubom vremena, podsjeća na prizore nakon kataklizme, na tromeđi između željezničkoga i autobuskoga kolodvora i obale Save, s dvoranom od 166 sjedalica, zaprijetila je da će izrasti u novo sastajalište kazališnih poklonika.

Na praizvedbi je, osim zagrebačkih gostiju Drage Mlinarca i glumca Miljenka Brlečića, bila ovdašnja elita: Anica Dobra, Branka Petrić, Vesna Čipčić, Branko Cvejić, Bogdan Diklić, Boris Isaković i mnogi drugi.

Mira Furlan je doletjela iz Los Angelesa, gdje živi od 1991. s mužem i tamo rođenim četrnaestogodišnjim sinom Markom. Ušla je u kolotečinu američke filmske i televizijske industrije pa se zato ranom zorom, netom nakon što je vidjela ono što je napisala, vratila preko Oceana:

“Kad ste napisali ovaj komad i kako je rukopis došao do Mikija Manojlovića?” najprije sam je pitao dok je uzbuđena sretno primala čestitke i poljupce znanih i neznanih.

Totalna rasprodaja

“Najprije sam izdala knjigu eseja ‘Totalna rasprodaja’ koja je lijepo prošla, a prije pet godina sam sjela i relativno brzo napisala ovu dramu u kojoj je puno toga iz mojih zagrebačkih dana. Nikome je nisam pokazala, a kad sam se 2010. zatekla s Mikijem Manojlovićem na snimanju TV serije u Bosni, stidljivo sam mu je dala i zamolila ga da je kolegijalno pročita i otvoreno mi kaže: je li čemu? Ponosna sam i počašćena da je upravo taj čovjek prepoznao ovaj tekst i odlučio mu darovati život. Zauvijek ću mu ostati zahvalna. ‘Dok nas smrt ne rastavi’ smatram nastavkom svoje glume. To je ujedno i moje ljubavno pismo kazalištu.”

Zanimalo me hoće li Miki Manojlović u dogledno vrijeme s predstavom gostovati u Zagrebu i pokazati ga njegovim stanovnicima, uto prije što je to stopostotno zagrebačka tema?

“Svakako!” uzvratio je Miki. “Čim prođe još nekoliko predstava ovdje u ‘Integracijama’ pokušat ću se dogovoriti sa Zekaemom i nadam se da ćemo se sporazumjeti!”