POLIMAC NA ZAGREBDOXU

'POVRATAK U HOMS' Film sirijskog novinara ispao je pun pogodak

Film ima nešto od snuff estetike dok se pred kamerama nižu pogibije

Sarah Polley ne treba posebno predstavljati kao glumicu, talentirana Kanađanka nastupa pred kamerama još od dječje dobi, igrala je kod Atoma Egoyana i Wima Wendersa, pa i u holivudskom hitu “Zora živih mrtvaca”, da bi je obasuli hvalospjevima za režiju drame “Daleko od nje”.

Od filmašice takvog pedigrea nije trebalo očekivati običan dokumentarac, a nismo ga ni dobili. U “Pričama koje kazujemo” otkrivamo da Sarah nije kći bivšeg glumca Michaela Polleyja nego producenta Harryja Gulkina, koji je ljubakao s njezinom mamom dok je ta gostovala na jednoj kazališnoj sceni u Montrealu. Mlada glumica je to ustanovila kada je već imala solidnu karijeru, čak se i zbližila sa svojim biološkim ocem, ali Michael o svemu tome ništa nije znao. Tek kad je novinar iz Toronta 2009. htio objaviti tu priču, ona je morala priznati Michaelu da nije njegova kći.

Sarah je uprizorila neobičan film o obiteljskom ispovijedanju: Michael čita svoje osobne zapise o bračnom životu u tonskom studiju pod paskom “kćeri”, pojavljuju se i njezina braća i sestre, pravi otac i svakojaka rodbina, a među autentične “osmice”, na kojima je i njezina pokojna majka, ugurane su lažne, inscenirane s glumcima, što se pak razotkriva u završnici. Redateljica je htjela napraviti djelce u kojem bi pokazala kako svaki sudionik ima svoju verziju istine, ali se zapetljala, pa joj je film ispao predugačak i prenatrpan.

Zato je “Povratak u Homs” sirijskog novinara i filmaša Talala Derkija ispao pun pogodak. Film koji je u siječnju dobio grand prix žirija u Sundanceu strasno zagovara sirijske borce za demokraciju i njihov otporu režimu Bashara al-Assada. Homs je nekoć bio milijunski grad, najveći na zapadu zemlje, a danas je u ruševinama, jer ga je vladina vojska gotovo potpuno uništila.

Redatelj je realizirao film u razdoblju od tri godine i bilježio ne samo razaranje grada nego i pogibije znanaca. Karakterističan je prizor u kojem kamera prati što će se dogoditi s malom grupicom pobunjenika u potrazi za zaklonom. Gotovo je sigurno da će nekoga pogoditi metak, a to se i dogodi, jer jedan od njih samo poskoči i zatim se sruši na zemlju, kao što smo viđali u akcijskim filmovima: ovdje, međutim, nema ustajanja kada je kadar završen. “Povratak u Homs” ima nešto od snuff estetike dok se nižu pogibije pred kamerama, a nevjerojatna je i scena u kojoj teško ranjeni lider pokreta otpora drži grozničavi govor kako se mora ustrajati u borbi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 23:58