PODSJETNIK NA MODERNU PROŠLOST

'PORTRETI I SUSRETI' Novo ruho kultne emisije o kulturi koju nikad nisu propuštali svi koji su tada posjedovali televizor

Redatelj Leon Rizmaul i voditeljica projekta digitalizacije Tatjana Prpić
 Marko Todorov / CROPIX
Čitav proces u koji je uključena i nekadašnja urednica Irena Vrkljan završen je tek nedavno, od izvornih 64 spašeno je ukupno 50 emisija

“Draga Irena, sinoć smo moj suprug i ja gledali emisiju o tapiserijama. Hvala što ste je napravili s toliko razumijevanja i ukusa. Emisiju su gledali mnogi moji poznanici i svi su vrlo zadovoljni, a mnogi i oduševljeni. Pozdravite i zahvalite u moje ime svim suradnicima, a naročito simpatičnim režiseru i snimatelju.”

Tako je, potkraj listopada 1963., pisala Milica Zorić, supruga poznatog političara Rodoljuba Čolakovića i jedna od najistaknutijih umjetnica tapiserije na ovim prostorima, Ireni Vrkljan u povodu emisije Televizije Zagreb “Portreti i susreti” koja se bavila njezinim radom.

Pohvala Bele Krleže

Ako ste tada posjedovali televizor i zanimala vas je kultura, to je bila emisija koju nikad niste propuštali. Emitirala se po nahođenju, kad bi neka cjelina bila završena, a potrajala je vrlo dugo, od 1960. pa sve do 1969. godine. Isprva ju je uređivala Vrkljanica, tada renomirana pjesnikinja, a kasnije (od 1966.) Vlado Gotovac, također ugledni pjesnik, ali i urednik i novinar.

Pohvala Milice Zorić nije bila jedina koju je dobila ta emisija. Iste godina stigla je i dopisnica Bele Krleže u povodu emisije “Agramerska kantilena/Portret književnika Miroslava Krleže” sa sljedećim sadržajem: “Irenice, unijeli ste u naš rad – Poeziju… HVALA!” Krleža se u toj emisiji nije osobno pojavio, zazirao je od kamere, ali mu se dopao poetičan prikaz njegova stvaralaštva.

Televizija Zagreb povukla je dobar potez kada je angažirala 30-godišnju pjesnikinju, koja se afirmirala kao jedna od pripadnica “krugovaša”, i stalno je zaposlila da radi na novoj emisiji “Portreti i susret”. Koncept je bio zanimljiv, trebalo je predstaviti intrigantne hrvatske i jugoslavenske umjetnike, ali ne kako se to radi danas, kroz beskonačno brbljanje, nego u njihovu radu. Većinu emisija režirao je Ante Viculin, a za kamerom su se mijenjali, među ostalim, Jure Ruljančić, Žarko Tobdžić, Slavko Zalar i Mario Perušina.

Specifičan proces

Dominirali su portreti - od Milivoja Stančića, Ivana Rabuzina, Vesne Parun, Šime Vulasa, Vladimira Nazora, Vanje Radauša, Cate Dujšin-Ribar, Mirka Božića, Raoula Goldonija, Valerija Michielija i mnogih drugih, ali bilo je i emisija koje bi se moglo okarakterizirati poetskim krokijima, poput one o balkonima ili o jeseni.

Scenariji urednice nisu bili rutinske knjige snimanja, nego intimističke zabilješke, a katkad izloženi i u formi pjesme. Ipak, proces nastanka svake pojedine emisije bio je specifičan, najprije bi se Irena družila tjedan dana s osobom kojom će se baviti, zatim je napisala scenarij, potom bi došla s ekipom i nastojala što efikasnije iskoristiti 16mm vrpcu, koja je tada - bar za televizijske standarde - bila pravi luksuz. Poslije je uslijedila montaža, dodavana glazba (uglavnom po izboru Mladena Raukara), no često bi među tim fazama bile poprilične pauze, a katkad bi se i nekoliko emisija radile usporedno.

Televizijska novost

“Portreti i susreti” bili su iznimno zapaženi u jugoslavenskom tisku, hvaljeni kako u zagrebačkim tako i beogradskim novinama, bilo je to nešto novo u ondašnjoj televizijskoj produkciji, emisije o kulturi s poetskim štihom, nešto što kasnije nikad nije nadmašeno. Sva je sreća da su realizirane na filmskom materijalu, da su korištene tada prevladavajuće magnetoskopske vrpce, većina toga bila bi nepovratno izgubljena.

Godine 2015. HRT je odlučio digitalizirati dio svoje baštine pa se kao jedna od prvih nametnula upravo ta emisija. Voditeljica projekta Tajana Prpić našla se pred nimalo lakim zadatkom, jer su mnogim emisijama nedostajali dijelovi, više od polovice emisija trajno su nedostajali tonski zapisi, od kojih su neki sačuvani samo u francuskoj verziji,a puno toga nađeno je u ostavštini Ante Viculina.

Izgubljeni Bakić

U to doba se Irena Vrkljan, nakon smrti supruga, vratila iz Berlina u Zagreb i pristala uključiti u projekt, jer je imala sačuvane scenarije za neke emisije (njih 25) (većina su scenariji iz Viculinove ostavštine). Te godine je Leon Rizmaul snimio i dokumentarni film “Irenino ogledalo” koji je svojevrsna kronika početaka te restauracije: neobično je gledati kultnu književnicu kako odmiče goleme metalne ormare u arhivu HRT-a i kako u montaži pomaže da njezine nekadašnje emisije dobiju suvremeno ruho.

Čitav taj proces završen je tek nedavno, od izvornih 64 spašeno je ukupno 50 emisija (na žalost, onu o Vojinu Bakiću nije bilo moguće pronaći), spikerski tekst pročitan je iznova (poznati glumac Sreten Mokrović rado se uključio u taj projekt), a promocija projekta je danas u Muzeju suvremene umjetnosti. “Irenino ogledalo” imat će premijeru 20. prosinca u A Forumu urednice Oke Ričko, a “Portreti i susreti” trebali bi se emitirati kontinuirano tijekom naredne godine na trećem programu HRT-a. Bit će to najbolji podsjetnik da prošlost katkad izgleda vrlo moderno, a sadašnjost staromodno.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. studeni 2024 18:40