POLIMAC: 'VUK S WALL STREETA' Je li trenutak uživanja u bogatstvu vrijedan robije?

Otprilike nakon prve trećine trosatnog filma Martina Scorsesea “Vuk s Wall Streeta” protagonist Jordan Belfort ( Leonardo DiCaprio), autentična ličnost koja je prije desetak godina provela neko vrijeme u zatvoru zbog nepropisnog poslovanja s dionicama, pokušava objasniti publici što znači I.P.O. (Initial Public Offering - termin u biznisu kada se privatna kompanija prvi put javno nudi kako bi stekla kapital za daljnje razgranavanje).

Belfort se dotad, naime, neprestano obraćao gledateljima, otkrivajući im sve zakutke svoje nevjerojatne karijere. Taman kada se zahuktao, u toj sceni prekine izlaganje govoreći: “Pa vi ionako nećete ništa razumjeti”. Tu je rečenicu napisao scenarist Terence Winter, poznat po serijama “Obitelj Soprano” i “Carstvo poroka“, jer mu je geslo bilo: “Tko će shvatiti sve finese brokerskog posla, ono što posjetitelja u kino dvorani jedino treba dojmiti jest činjenica da je Belfort u dva sata zaradio 23 milijuna dolara”.

Iz šupljeg u prazno

Joe Nocera, biznis kolumnist The New York Timesa, dodatno je pojasnio kontekst. Naslov “Vuk s Wall Streeta” čista je prevara, Belfort je kao mladi broker proveo na Wall Streetu samo vrlo kratko vrijeme, no nakon kraha burze 1987. godine ostao je bez posla. Slučajno je nabasao na neku firmicu na Long Islandu, koja je trgovala dionicama malih obrtničkih poduzeća, smještenim u neuglednim dijelovima Amerike: ono što je na Wall Streetu vrijedilo tisuću dolara, ovdje nije prelazilo cijenu od nekoliko centi. Pa ipak, kao vrstan prodavač, Belfort je upravo tu otkrio svoje carstvo. Osnovao je kompaniju Stratton Oakmont i zaposlio pedesetak brokera koji supresipali iz šupljeg u prazno: krajem osamdesetih i tijekom devedesetih, sugestivnom taktikom trgovačkih putnika pumpali bi vrijednost dionica, zgrtali najprije stotine tisuća, a kasnije i milijune dolara te, dakako, u određenom trenutku ostavljali investitore na cjedilu. Kako u Stratton Oakmontu nije bilo kodeksa Wall Streeta, u uredu su se održavale prave orgije, seksa i droge bilo je napretek, organizirane su zabave po mondenim mjestima, koje su koštale kao sam vrag, a sam Belfort kupio si je jahtu kojom se nekad vozila Coco Chanel, samo što je na njezin krov instalirao i helikopter. Nakon što je odgulio kaznu, napisao je knjigu “Vuk s Wall Streeta”, koja se poslužila kao predložak za Winterov scenarij.

Čim se taj skandal razbuktao, početkom milenija snimljen je o njemu solidan film “Crni ponedjeljak” (Boiler Room) s Giovannijem Ribisijem i Vinom Dieselom, međutim, Scorseseovo je ostvarenje puno ambicioznije, to je priča o pervertiranom američkom snu. Jordan Belfort nas izravno pita, želite li provesti život kao bogataš ili siromah: jasno je da je ono prvo puno zamamnije, možete sebi priuštiti sve što želite, razbacivati novčanice, biti neprestano na drogama i alkoholu, seksati se danonoćno, pa dok tijelo izdrži! Pouka je da tako nešto ne traje jako dugo, no većina će gledatelja zaključit će da je i malo takvog uživanja vrijedno raspada braka, raskida s prijateljima i nešto malo robije.

Scorsese virtuozno igra na dva plana: s jedne strane dočarava na ekranu ispunjenje svih Belfortovih maštanja, a s druge diskretno naznačuje da sa svim tim nešto nije u redu. Najurnebesnija je scena u kojoj se Belfort tako nakljuka droge da se nije u stanju ni pomaknuti, a kamoli spriječiti partnera da ih poslovno ne upropasti.

Antipatična navada

Slično se poigravao s nama i u “Dobrim momcima” i u “Casinu”, i tamo smo htjeli samo nakratko biti gangsteri, pa i po cijenu nekog neugodnog ubojstva. Ukoliko “Vuk s Wall Streeta” i zaslužuje poneki prigovor (najveća mu je vrlina što vas uspije vezati puna tri sata, tijekom kojih je orkestrirano nekoliko nevjerojatno kompliciranih sekvenci), to je upravo u izboru protagonista. Jordan Belfort, naime, ima pomalo antipatičnu navadu: voli se oglasiti putem mikrofona svojim zaposlenicima i predstavljati sebe kao dobrotvora i genijalca, što čini nekoliko puta u filmu. Kolikogod uživali u njegovim bezobrazlucima, naposljetku nam je drago što strada upravo zahvaljujući onima koji se kući voze metroom i grcaju u kreditima. Osim toga, brokeri nisu baš filmični junaci: ne razumijete čime se oni zapravo bave, dok je kod gangstera sve puno jednostavnije. Upravo zbog će “Dobri momci” uvijek bolje kotirati negoli “Vuk s Wall Streeta”.