Polimac o Hobitu: Tri preduga sata

Kada na vrata Bilba Bagginsa, malog hobita pred kojim je velika pustolovina, zakuca prvi patuljak i ne obazirući se na domaćinovu nedoumicu uđe mu u kuću, situacija je razmjerno zabavna. Patuljak zna nešto što Bilbo ne zna, a to uvijek može zaintrigirati gledatelja. Nedugo zatim na vratima se oglasi i drugi patuljak i sve se ponavlja.

Sada se više tako ne zabavljamo, a i pribojavamo se što će uslijediti, jer znamo da ima ukupno 13 patuljaka, koji će pod patronatom čarobnjaka Gandalfa povesti Bilba da povrati njihovu domovinu, otuđenu od strane golemog zmaja, ludog za zlatnicima i svakojakom vrstom blaga. Srećom, naredni put se pojave dvojica patuljaka odjednom, što znači da ih je preostalo još devet, ali su nam se redatelj Peter Jackson i njegovi suscenaristi smilovali pa ih je odmah zatim nahrupilo još osam. Posljednji, trinaesti je Thorin Hrastoštit, koji bane na kraju, kako se i priliči vođi s kraljevskom staturom.

Ovakvo razvlačenje filmskog vremena rijetko kad se vidi u hollywoodskim blockbusterima. Ipak, treba shvatiti Jacksona: nije lako rastegnuti radnju na skoro tri sata, kada je ovo tek prvi dio trilogije zasnovane na knjižici J.R.R. Tolkiena od - recimo - 250 stranica. Zato smo prvo počašćeni prologom u kojem se elaborira kako su patuljci potjerani iz domovine, slijedi zatim drugi (potpuno besmisleni) prolog u kojem upoznajemo postarijeg Bilba iz “Gospodara prstenova” i njegovog nećaka Froda (vrlo kratka pojava Elijaha Wooda), junaka tog neosporno izvrsnog serijala. Tek tada započinje prava radnja, koja se odigrava 60 godine prije zbivanja u “Gospodaru prstenova”.

Natezanje Bilba i patuljaka (hoće li i neće s njima u akciju) traje bar pola sata i svaki ekonomičan redatelj tu bi sekvencu skratio na desetak minuta.

Čim Bilbo, patuljci i Gandalf krenu na put, situacije na ekranu nešto su napetije, ali ne može se reći da vas pretjerano zaokupljaju. Zašto? Najprije je potrebno suočiti se s opet jednom potpuno suvišnom scenom (ali razmjerno zgodnom), u kojoj čarobnjaka Radogasta Smeđeg i njegove šumske ljubimce opsjedaju golemi pauci, no to nije toliki problem koliko činjenica da nitko od protagonista ne ostavlja osobit dojam: izuzev njihova vođe Thorina, patuljci su razmjerno bezlična grupica (tek sad shvatite kakav je majstor bio Disney kada je u svojoj “Snjeguljici” u samo osamdesetak minuta sjajno profilirao sedmoricu patuljaka), Bilbo je zakeralo i oklijevalo koje nam počinje ići na živce, a Gandalf se služi istim fintama koje smo već dobro upoznali u “Gospodaru prstenova”. Kakva je razlika između ovog prvog filma i one trilogije?!

Tamo je bilo svega - i junaštva, i čvrstog prijateljstva, i kušnje koja rastače ljude najčvršćeg kova, pa i romance. Nema zbora da u “Hobitu - neočekivanom putovanju” ima uzbuđenja, borbe s trolovima, goblinima i orkama, ali sve nas to nekako manje dira jer nismo osobito vezani za protagoniste.

Jackson je pribjegavao raznim trikovima: proveo je kroz prvi dio neke od likova iz “Gospodara prstenova”, kako bi upozorio gledatelja da mu ne izlaže posve novu priču, usmjerio je film prema mlađoj publici, no sve to odaje dojam svojevrsne bezglavosti.

Jackson je neosporno virtuozan akcijski redatelj, što je najočitije kada se radnja zahukta u završnoj trećini, međutim, koncept mu nije blistav. Čime li će se baviti u drugom dijelu, a čime u trećem? Dio publike koja je očekivala još intrigantnije nastavke “Gospodara prstenova” vjerojatno će za njih izgubiti zanimanje, ali onih drugih će biti dostatno da se “Hobiti” u naredne dvije godine proglase novim filmskim fenomenom. Razinu prethodnog serijala, međutim, neće dostići.