'Plaćenici' - testosteronska parada ocvalih muškarčina

Najzanimljivija scena u “Plaćenicima” odigrava se u otprilike dvadeset i nekoj minuti filma. Sylvester Stallone u ulozi Barneyja Rossa, vođe grupice plaćenika, koji prljaju ruke i bogate se poslovima što ih vlade diljem svijeta ne žele raditi, upravo je stigao na sastanak u crkvu s budućim nalogodavcem prikladnog nadimka “gospodin Crkva”.

Stameni političar

Potonjeg glumi Bruce Willis, koji je očito nastupio iz hira ili nekog davnog duga prema Stalloneu, jer uopće nije potpisan na špici: uostalom, s njim je svojedobno bio suvlasnik lanca restorana Planet Hollywood. Kad su počeli razgovor, Crkva će: “Čekaj malo, treba nam još jedan”. U tom trenutku otvaraju se vrata i kroz snop svjetlosti, kao da se najavljuje nekakvo božanstvo, stiže orijaš - nitko drugi nego Arnold Schwarzenegger. Nije mali podvig što je Stallone uspio dovesti guvernera Kalifornije pred kamere: producenti “Terminatora 4” morali su kompjutorski generirati njegov lik u završnici filma, jer stameni političar, nekad velika hollywoodska zvijezda, nije imao vremena za snimanje. Stallone je u odnosu na njih ipak imao prednost: i Schwarzenegger je, naime, nekadašnji dioničar Planeta Hollywood, ali se prvi izvukao iz tog ne baš uspješnog poslovnog pothvata.

Spoj karizmatika

Malo će tko pažljivo slušati o čemu je u toj sceni riječ, prije će u nevjerici gledati kako su se tri tako karizmatična tipa mogla okupiti na istom mjestu. Zapravo, teško je procijeniti je li uistinu tako, jer redatelj Stallone tako inscenira prizore da je samo on sa Schwarzeneggerom u kadru, dok Willisa vidimo s leđa, što znači da ga je to mogao biti dubler.

A opet, scenu se navodno snimalo šest sati, što znači da su sva trojica ipak bili na okupu, ali redatelj nije znao kako da ih uhvati u istom kadru.

Možda nije ni htio. Stallone je, naime, filmaš jednostavnog prosedea: znate kako to ide - plan-kontraplan, plan kontraplan itd. Uvijek je jedan protiv dvojice, nikad trojica nisu zajedno. Za Schwarzeneggera je, inače, sačuvana najbolja replika. Dok se čuveni bilder udaljava iz crkve, Stallone dobacuje: “On želi postati predsjednik”. Što je vjerojatno točno, samo je pitanje hoće li se ta ambicija i ostvariti.

Po principe te scene funkcionira i čitava cjelina. U Hollywoodu nazivaju projekte čiji se sadržaj može sažeti naslovom - “high concept” filmovima.

Recimo, “Zmije u avionu”! Ne treba vam ništa više od naslova, pa da znate o čemu je film. Ista stvar su i “Plaćenici” (izvorni naslov “The Expendables” ipak je malo suptilniji i označava one koje se može žrtvovati, koji su “potrošna roba”). Okupite u jednom filmu što više akcijskih zvijezda i to je to. Nije ni važno o čemu se radi.

Grižnja savjest

Zapravo, priča o plaćenicima koji po nalogu CIA-e odlaze u neku latinskoameričku državicu, veliko uzgajalište koke, kako bi svrgnuli tamošnjeg diktatora, ionako je recidiv iz bezbroj B-filmova u posljednjih nekoliko desetljeća.

No u takvom pothvatu postoji ozbiljan problem: koliko će koji glumac dobiti filmskog vremena. Vjerojatno su se iz tog razloga Jean-Claude Van Damme i njih još nekolicina zahvalili na angažmanu. Mickey Rourke dobio je sočnu epizodu, kojom može biti zadovoljan, pogotovo monologom u kojem prepričava kako mu je duša umrla tijekom rata u Bosni, gdje se borio - da ne bude zabune - protiv srpskih “bad guys”-a, i nije spriječio neku ženu da izvrši samoubojstvo skokom s mosta u rijeku.

Samo tri protagonista

Eric Robert je također vrlo dobar glavni negativac (bivši operativac CIA-e koji je shvatio da mu je profitabilnije raditi za vlastiti račun), a ni Dolph Lundgren nije loš u ulozi koja od njega zahtijevala više glumačkog truda od većine filmova iz njegova opusa.

S ekipom plaćenika nije sve ispalo blistavo. Ima ih petorica, no trojica su pravi protagonisti - oni koje glume Stallone, Jason Statham i Jet Li - dok su Terry Crews i Randy Couture doslovno “žrtvovani”: prvi još dođe na svoje kada se prihvati goleme mašinke i urla od zadovoljstva što obara desetke protivnika, no drugi - poznati boksač - ionako nema pojma o glumi, pa se nije imao čime ni nametati.

Pa dok su “high concept” filmovi najčešće čiste prevare (spomenute “Zmije u avionu”), s “Plaćenicima” to nije slučaj: ukoliko volite Stathama, Jet Lija ili Rourkea, nećete biti nezadovoljni.

Uskrsle franšize

Stallone, dakako, nije redateljski virtuoz poput braće Scott ili Johna McTiernana, ali bar izbjegava histerični vizualni prosede koji nameće nova generacija hollywoodskih akcijskih majstora.

Sve je u filmu pregledno izloženo, jasno vam je gdje se tko nalazi, svaka eksplozija odjekne u pravom trenutku. Uostalom, ne možete se ne diviti već ocvaloj hollywoodskoj zvijezdi (Stalloneu su već 64 godine) koja ne samo da fenomenalno brzo trči i izvodi opasne scene bez pomoći kaskadera nego je i nedavno uskrsnula svoje dvije najuspješnije franšize, “Rockyja” i “Ramba”.

Upravo je najavila i treću: nema šanse da nakon odličnog debija u američkim kinima (gotovo 35 milijuna dolara bruto) uskoro ne ugledamo “Plaćenike 2”, samo vjerojatno ne s takvom zvjezdanom postavom. Sumnjam da će Statham ili Rourke pristati nastupati za isti honorar: uspjeh koji put zna imati i nezgodnih posljedica.

Zakon logike

Može li takav serijal biti dugovječan poput “Rockyja” ili “Ramba”? Teško.

Stalloneu je već tijelo deformirano od prekomjernog vježbanja, no najveći neprijatelj “Plaćenika” je banalnost scenarija.

Kada u završnici čujete Nietzcheovu rečenicu “Ono što te ne ubije, samo te čini snažnijim”, koju ste valjda već upamtili nakon bezbrojnih repriza “Conana”, ne možete se ni nasmijati.

Podvrgnete li bilo koju od glavnih radnji filma zakonima logike i uvjerljivosti, sve se ruši. Ciljna publika - klinci i muškarci željni pucnjave i eksplozija - ovaj put je došla na svoje, no drugi put će tražiti malo više. Pitanje je samo je li joj to Stallone u stanju pružiti.