'PRIJEVREMENI IZBORI'

PIŠE JELENA VELJAČA Mračna slika engleskog društva u ekranizaciji prvog romana za odrasle autorice Harryja Pottera

Na televiziji je eksplodirala depresivna Engleska kakvu ne želimo vidjeti: iza pitoreskne fasade provincijskog gradića Pagforda kriju se zanemarena i agresivna djeca, roditelji koji se međusobno ne vole, sitni kriminalci koji zlostavljaju žene, izvanbračne afere i teške droge

Roman za odrasle JK Rowling pisala je pet godina. Nakon što je cijelo desetljeće provela u fantasy žanru koji ju je učinio planetarno poznatom i jednim od najčitanijih autora današnjice, Jo Rowling odlučila se zaokrenuti smjer spisateljske karijere, promijenila je agenta i napisala vrlo klasičan roman o engleskoj srednjoj klasi. Nije stvar u tome što “Prijevremenim izborima”, kako je u nas, u izdanju Mozaika knjiga, preveden roman, nedostaje heripoterovske magije, u smislu da nitko ne leti na metlama, da nikakvi tajni vlakovi na stanici Kings Cross ne vode do fantastične škole čarobnjaštva, da nema tajnih moći s kojima se djeca bore protiv mediokriteta, ne, stvar je u tome što u “Prijevremenim izborima”, nažalost, doista nema heripoterovske magije u smislu literarnih zahvata: nema fenomenalnih matafora većih od života, nema stvaranja novog svijeta u kojem je sve moguće ali u kojem još uvijek vrijedi zakon dobrote, i nekako je izostalo inače poslovične sposobnosti JK Rowling da čitatelja uvuče u mekano toplo vjerovanje da će Pravda na kraju ipak pobijediti.

Slina provincije

Možda to u stvarnom svijetu, o kojem se valjda i pišu “romani za odrasle”, i nije tako, ali roman JK Rowling ostao je lišen jedne literarne magije koju je ona tako naoko lako posipala po svim nastavcima Harryja Pottera da je gotovo nevjerojatno kako je takva autorica uspjela producirati suhi, vrlo obični prikaz života u malom gradiću u Velikoj Britaniji. Postoje tvrdnje da se Rowling inspirirala svojim nimalo idiličnim odrastanjem u engleskoj provinciji. I doista, okrutna je prema građanima mjesta Pagforda - oni su vlasnici delikatesnih dućana, pohlepni, zli, u svojoj suštini pokvareni, oni su ovisnici o heroinu, prostitutke, nesretno udane sredovječne alkoholičarke, oni su nesretno zaljubljene socijalne radnice, djeca koja se samoranjavaju, maloljetni delinkventi, zlostavljači obitelji, slabe žene koje se ne znaju istima suprotstaviti, oni su nevjerojatno depresivan prikaz velikobritanskog društva u malom.

Rowling su kritičari zamjerili što su “Prijevremeni izbori” pomalo suhoparno skloni političkom dociranju; poznata kao samohrana majka koja je bježala od svog prvog muža te pisala prvi nastavak Harryja Pottera po edinburškim kafićima dok je dijete kraj nje spavalo u kolicima, Rowling je izuzetno sklona socijalnoj demokraciji. U to je vrijeme živjela od socijalne pomoći, i, iako se danas o Rowling često piše kao o jednoj od najbogatijih spisateljica na svijetu, ona je po svojim političkim pogledima prilično lijevo, što se izlijeva iz svake stranice “Prijevremenih izbora”. I sama radnja vrti se oko političkih izbora u malom: kad “junak” Pagforda, Barry Fairbrother, padne na mjestu mrtav, oko njegovog se mjesta u mjestom vijeću gotovo isti tren krenu skupljati lešinari.

Crno-bijeli likovi

Rowling je u centar zbivanja stavila budućnost imanja koje bi trebalo poslužiti u korist onih manje privilegiranih, no, novi pretendenti na mjesto u vijeću imaju drukčije ideje. Sam taj zaplet je dozlaboga dosadan, i pretpostavljam da je Rowling doista tako razrješavala neke sukobe iz svoje ne tako sretne osobne povijesti (prije Harryja Pottera, samu sebe je nazvala “siromašnom onako kako osoba u Velikoj Britaniji to može biti, korak do spavanja na ulici”). Iako su osobni križarski ratovi često odličan motiv za romane, u “Prijevremenim izborima” je upravo ta postavka radnje - rat između pravednog (no već na prvim stranicama mrtvog) vijećnika Fairbrothera, i povampirenih predstavnika malograđanske britanske stvarnosti, zabarikadirao radnju u jednu ladicu koja bi se lako mogla nazvati gotovo propagandnom.

Stoga ne čudi da ni BBC-jeva mini-serija od tri epizode, koja je u veljači premijerno prikazana u Velikoj Britaniji, a uskoro će se početi emitirati i na HBO-u, koji supotpisuje produkciju, boluje od istih problema. Na trenutak sam imala osjećaj da gledam neku dugačku seriju koja traje već nekoliko sezona i ima svoju malobrojnu ali vjernu publiku: likovi su doista bili toliko plošno prikazani, toliko crno-bijeli u lošem pokušaju autentičnosti, da sam zaspala negdje na sredini druge epizode. JK Rowling nije nova u procesu stvaranja scenarija iz knjige, i kao prava profesionalka koja je ugledala osam hollywoodskih produkcija temeljenih na seriji knjiga o malom čarobnjaku Potteru, znala je da treba prepustiti kontrolu glavnoj scenaristici mini-serije, Sarah Phelps. Phelps je u životu napisala više od pedeset epizoda “EastEndersa”, koji su jedna od sapunica s najdužim stažem. Ne bih htjela zvučati kao netko tko pili granu na kojoj sjedi, ali na određeni način Phelps je ionako naporan predložak prebacila u sapuničarski mode, što je rezultiralo eksplozijom likova nalik stereotipima iz depresivnih niskobudžetnih serija o, što ja znam, socijalnim radnicima u Engleskoj koji se bave maloljetnim trudnoćama.

Kritika bez ‘it faktora’

Na platnu je eksplodirala depresivna Engleska kakvu ne želimo vidjeti: iza pitoreskne fasade Pagforda kriju se zanemarena i agresivna djeca, roditelji koji se međusobno ne vole, sitni kriminalci koji zlostavljaju žene, izvanbračne afere i teške droge. Ako je Rowling htjela napisati kritiku britanskog društva - uspjela je. Ali ta kritika nema “it faktor” koji televizijsku seriju čini privlačnom, a kao roman je, iako bogat, i likovima i njihovim tajnama (od kojih su neke u televizijskoj izvedbi pomalo okljaštrili da bi pojednostavili prenapučenu plejadu likova, no meni se činilo da su baš one najzanimljivije likove - mahom ženske - time pomalo osakatili, koncentrirajući se na muškarce koje Rowling, pritajena feministkinja, opisuje većinom kao jadnike, slabiće, varalice i zlostavljače), naprosto prosječan.

Glavni negativci pomalo podsjećaju na rođake Harryja Pottera koji su ga odgajali i od kojih je bježao - uskogrudni malograđani gonjeni sitnom ali vampirskom željom za vlastiti interes, a jedini živi pozitivan lik koji na trenutke podsjeća na Hermionu radničke klase je tinejdžerica Krystal, koja odgaja troipolgodišnjeg polubrata dok se njihova majka bezuspješno batrga u paklu heroina.

Depresivna sapunica

Rowling u svom poznatom vještom stilu savršeno točno plete mrežu međusobnih odnosa i spletki, pozadine otkriva na kapaljku, i to je sigurno naslijeđe ne samo njezinog talenta nego i raskošnog i kompleksnog međusvijeta koji je kreirala, no, nažalost, inzistira na nevjerojatno sumornom kraju - koji je Phelps za televiziju ponešto promijenila, inzistirajući da takva količina depresije nije poželjna za nedjeljnu televiziju.

Zanimljivo je da su televizijski urednici i dalje skloni takvoj politici, iako je uspješna televizija (što najbolje zna HBO) danas daleko od sapuničarskog manira “kućica u cvijeću”. Hrvatska je publika navikla na odlične britanske mini-serije (i određeni će vam glavni glumci biti poznati, iako je prava zvijezda mlada Abigail Lawrie kao Krystal), pa smo stoga i malčice razmaženi. Casual Vacancy kao da jedno deset-petnaest godina kaska za televizijskom produkcijom i temom i manirom. I gotovo bih se usudila reći da se čini da je Rowling poželjela napisati ozbiljnu političku pljusku Velikoj Britaniji, no na kraju je rezultat - depresivna sapunica.

Pretpostavljam da bi mi Rowling sad replicirala: ali to je stvarnost. Slažem se, ali ne nužno i dobra televizija. S druge strane, “Prijevremeni izbori” imali su u prosjeku 8 milijuna gledatelja po epizodi, što je fantastičan komercijalni uspjeh. Za malo pozitive na kraju, treba pogledati u priču same autorice, a ne u ovaj roman: nekad siromašna majka na socijalnoj pomoći, danas je literarna genijalka koja svojim imenom uspešno prodaje i posve prosječne proizvode.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 13:34