U najprestižnijem Velikom natjecanju kratkometražnog filma Animafesta 2023 prikazuju se 42 djela iz 34 zemlje produkcije. Izabrali su ih, među gotovo 900 kandidata, Daniel Šuljić, Margit Antauer i Marina Kožul, a Hrvatska je zastupljena četirima filmovima (Obiteljski portret Lee Vidaković, Vrijeme koje dolazi Natka Stipaničeva, Y Matee Kovač i Eeva Lucije Mrzljak i Mortena Tšinakova). Susret tradicije i suvremenosti ove se godine ogleda u iznimnom broju književnih inspiracija i crno-bijelih tehnika s jedne, a još uvijek opreznoj upotrebi umjetne inteligencije (npr. francuski PLSTC i hrvatski Vrijeme koje dolazi) i aktualnoj problematici mladih s druge strane (zumerski After party svijeta Florentine Gonzalez ili "tinderaški" Love Me True Inés Sedan). Više je fabula nadahnuto stvarnim događajima, među kojima i jedna o djeci rata u Ukrajini (Mariupolj. Stotinu noći, r. Sofiia Melnyk). U odnosu na protekla izdanja, zamjetan je veći interes za sljubljivanje forme i sadržaja koji autore kadšto odvuče u metafilm, tj. bavljenje medijem animacije i filma općenito (npr. francuski slatkiš za oči Kao neka oporuka Stephena Vuillemina, korejska stop animacija Muybridgeovih fotografija Komora sjena Seyoung Ok ili mađarski Vrt srca Olivéra Hegyija o prijemnom ispitu mladog slikara). Među angažiranim naslovima ističu se ekološka tematika, ženska iskustva (kineska Krhka ljubav Xie Li kao da je cijela sačinjena od AV smetnji, snijega i šuma, ali apsurdna priča o ženi koja se noću pretvara u staklo govori ustvari o opresivnom braku), kritika površnosti suvremenog življenja, problematiziranje granica javnog i privatnog (odn. prodora "stranih tijela", redovito politiziranih, u intimu, kao u Vanlavu Varje Jakovljeve), rasno pitanje (Tu nam je dobro, r. Robert-Jonathan Koeyers) te povijesno-kulturološki osvrti na Kinu (Maoov kult manga, r. Kayu Leung, o neobičnoj epizodi iz Kulturne revolucije), Tajvan (Složene oči tropa, r. Zhan Zhang Xu), Iran (intimistički Broj 28 Zahre Salarnije u svojim "podijeljenim ekranima" dotiče se i Islamske revolucije) i Rusiju (Gospodar močvara Saše Svirskog revidira Petra Velikog). Ne opada broj obiteljskih filmova (autobiografska etida Ethana Barretta Rosemary n. t. (nakon tate) o očinskim dilemama, emocijama i projekcijama, ostvarena primjerenim "dječjim" stilom voštanih bojica, možda je njihov najbolji predstavnik), kao ni onih klasične pojavnosti (olovka, ugljen i pijesak Susanne Jirkuff, ALIMO-a i Naomi Van Niekerk), ali stječe se dojam kako se suvremena animacija odmiče od psihološkog solipsizma svojstvenog ranijim godinama. I kada su naime vrlo osobni, ovogodišnji filmovi u sebi redovito nose univerzalne aspiracije.
Prevladavaju autorice i autori mlađe i srednje generacije, ali vrijedi pozdraviti povratak istinskih legendi svjetske animacije, čime naravno i Animafesta – Wendy Tilby i Amande Forbis. S Letećim mornarom slavne Kanađanke za Oscara su se netom natjecale treći put, a u svojim vitrinama čuvaju i Animafestov Grand Prix, Zlatnu palmu i Annecyjev Kristal te Nagradu Winsor McCay za životno djelo. Leteći mornar umjetnička je reinterpretacija stvarnog doživljaja Charlesa Mayersa kojega je eksplozija broda u Halifaxu 1917. raznijela zrakom ostavivši mu, za razliku od kakvih 1800 poginulih, tek površinske ozljede. Tilby i Forbis primijenile su hibrid računalne i klasične animacije te dokumentarnih kadrova i fotografija u prikazu strašnog razaranja i Mayersova nevjerojatnog leta u duljini 2 km. Za majstorice "starih načina" bio je to novi izazov koji se sjajno uklopio u opus obilježen suosjećajnim i humornih pristupom detaljima, trenucima, slučajnostima i fragilnostima egzistencije. Oskarovsku nominaciju kao popudbinu u Zagreb donose i Prodavači leda Joãa Gonzaleza. Film o neobičnu zanatu oca i sina počiva na originalnoj "padobranskoj" premisi i perspektivi te lijepoj animaciji narančastih, smeđih, bež i plavih tonova kojima, uz sjajno ostvarene sjene, zvukove i autorsku glazbu, uspješno stvara planinsku atmosferu. Iako ga je moguće shvatiti kao alegoriju na samohrano očinstvo, osjećaj gubitka i cikličko preživljavanje "na rubu ponora", i ovaj film u napetom i poetičnom obratu sadrži snažno environmentalističko upozorenje koje upečatljivo povezuje s individualnom sudbinom. Možda najbolji predstavnik čisto ekološke grupe filmova ipak je animirani dokumentarac Čekanje (r. Volker Schlecht) o američkoj biologinji Karen Lips koja je nestanak žaba iz šuma srednje Amerike prva pripisala hitridiomicetima. Stilizirano kao investigativni rad, Čekanje je dočarano fluidnim prijelazima između transformativnih i asocijativnih, ali realističnih i preciznih "studijskih" crteža.
Djelo iz užeg izbora oskarovskih kandidata i s liste nominiranih za Europsku filmsku nagradu Debitantica Elizabeth Hobbs nastalo je, pak, od papirnatog kolaža te mokrom tintom i bojom oslikanih sličica snimljenih trik-kamerom, kao adaptacija kratke priče nadrealističke slikarice Leonore Carrington. I fabula smještena u 1934. g. nosi obilježja toga stila u prikazu junakinje iz britanske visoke klase koja namjesto društvenog statusa i nastupne večere bira prijateljstvo i zamjenu identiteta s hijenom. Riječ je o feminističkoj metafori za slobodan izbor i zagovoru avangardističke subverzije formalnih prilika. Angažiran i potresan, ali istovremeno obziran i nježan film o policijskom nasilju i rasnoj nepravdi Tu nam je dobro koji je sa svjetske premijere u Cannesu također završio na užoj listi oskarovskih kandidata predstavlja dvije kontradiktorne, ali paralelne ispovijesti punokrvnih protagonista – djevojčice i policajca. Film pseudodokumentarne fakture ilustrira subjektivnost i razlomljenost sjećanja te upućuje na neodrživost postojećeg tretmana problema kojim se bavi.
Ne pođe li to za rukom navedenim, oskarovskim kandidaturama već ovjenčanim radovima, ili velikim imenima poput Atsushija Wade (minijatura Ikimono-san: Kornjača), pravo je pitanje koji će novi film zaslužiti Animafestov Grand Prix za 2023., a s njime i priliku za zlatni kipić 2024.
Možda će to biti belgijski Glazirani kesteni (r. Delphine Hermans, Michel Vandam) koji animacijski vješto donose reminiscencije starice izgubljene u bolničkim hodnicima, a koje se slijedom susreta s trudnicom ponajviše vrte oko djevojaštva, seksa, poroda, majčinstva i blagopočivajućeg supruga.
Bez šansi nije ni estonski lutka-film Pseća kuća, slobodna asocijacija i postvarena metafora stihova Andresa Ehina što prikazuje propalog, neobrijanog i otuđenog baletana koji u svakodnevici izjedajuće suburbije preživljava plešući za krave muzare. Život mu je "pseći", a takav mu je i stan kojem kiriju plaća u kobasicama, ali jedno je sigurno – ovu izvedbu Labuđeg jezera, kao ni moldavski šlager koji film uokviruje, gledatelji neće tako lako zaboraviti.
Omiljeni glumac Hugo Weaving glas je, pak, Dona Ritchieja u filmu Šalice za čaj (r. Alec Green, Finbar Watson) o čovjeku koji je stotine ljudi običnim ljudskim razgovorom spasio od samoubojstva na sidnejskom klifu The Gap. Kao neka oporuka doista jest i film o animaciji, ali prije svega o životnim odlukama i umjetničkom prisvajanju privatnih fotografija s društvenih mreža – dijelom mockumentarac, a dijelom bizarni SF pomalo misteriozne, no duboko aktualne pripovijesti.
Uz autorovo snažno strip-zaleđe, kritičari su s obzirom na body horor i motiv dviju žena u ovom plodu sedmogodišnjeg rada nalazili i reflekse Konova klasika Perfect Blue. Impresivni brazilski kolažni horor Kaktus (r. Ricardo Kump) nadahnut je, pak, kratkom pričom argentinskog pisca Santiaga Dabovea o čovjeku s poremećajem živčanog sustava koji se nakon pada s konja nađe nepokretan u pustinjskom okruženju. U portretiranju glavnoga lika djelo se znalački služi sugestijom "raspucalosti" boja s klasičnih slikarskih platna ili površine suhe zemlje. I novi rotoskopski film Josepha Piercea Mjera koji pripovijeda o ovisnosti adaptacija je kratke priče (britanskog pisca Willa Selfa). U halucinantnom djelu neobičnih omjera, elipsi i nelinearnog pripovijedanja kojim Pierce prekida gotovo desetljeće dugi stvaralački post protagonist se nosi s vizijama izazvanima morfijem i kodeinom, a pomaknuti autoironijski završetak filma s uspjehom prikazivanog u Cannesu i Annecyju pun je neke začudne dostojanstvenosti.
Nastao tehnikama digitalnog i analognog slikanja po printovima tintnog pisača film Kao da se sjećam (r. Dimitri Mihajlović, Miguel Lima) maestralnim prijelazima unutar retro-estetike i dinamičnim variranjem provodnih motiva koji prolijeću nestabilnim obrisima sjećanja uvlači gledatelja u prostor nejasne, ali traumatične junakinjine uspomene na djeda i kuću. Film BAP-Animation studija u Zagrebu očekuje svjetska premijera pred publikom koja ove portugalske kreativce godinama prati i voli. Redoviti je gost festivala i Stephen Irwin, jedan od vodećih umjetnika sirove animacije. Njegov novi rad Svijet na dlanu u kombinaciji 2D-a i 3D-a s rukom crtanim i bojanim elementima te naracijom i partiturama klasične glazbe ostavlja, međutim, dojam ne samo izrazito hibridne, već i vrlo promišljene forme u kojoj alegorizira tjeskobe roditeljstva oko djetetova "napuštanja kolijevke".
Rat u Ukrajini zastupljen je radom Mariupolj. Stotinu noći (r. Sofiia Melnyk) nadahnutim stvarnom sudbinom djevojčice koja se budi na dan ruske invazije. Temeljno ostvaren digitalnim crtežom što ulazi u stvarne fotografije zapaljenih i porušenih zgrada, film sadrži i sekvencu izvedenu iz autentičnih dječjih likovnih radova. Pjesma "Kolesa" iz opere "Stus: Passerby" Volodimira Rudenka na stihove Vasila Stusa filmu daje poseban ritam i zlokobno-sjetnu intonaciju. S druge strane, Saša Svirskij u prepoznatljivoj poetici dinamične kombinacije tehnika s prodornim ironičnim predznakom donosi revizionističko viđenje Petra Velikog (Gospodar močvara) koje naglasak stavlja na apsolutizam i paternalizam namjesto na uobičajenu prosvjećenost, otkrivajući i danas nažalost aktualno naličje koje se krvavo-crveno ocrtava na tijelu prezrenih seljaka sabijenih u kolektivni stroj.
Stop-animirana adaptacija i reinterpretacija jugoistočnoazijske narodne priče Složene oči tropa ostvarena je u karakterističnoj tehnici kaširanog papira Zhan Zhang Xua koju smo upoznali u njegovoj ranijoj grotesci Si So Mi. Složene oči tropa bitno su ambiciozniji film drame i plesa prirode, istraživanja perspektive, identiteta i izvedbe, ukorijenjen u ceremonijalnim kostimima tajvanskih narodnih plesača te obogaćen i drugim materijalima poput stakla. Izvrsnoga zvuka, haptičke sugestivnosti i bubnjajućeg ritma koji prati trans života i smrti, film je nezaobilazno kinoiskustvo barem koliko i novo djelo eksperimentalnog slikara animacije Shunsakua Hayashija Naša bol.
Hayashi svoju poznatu slitinu stop-animiranog slikarstva, crtanja, glinamacije i rotoskopije ovdje tematski i formalno konkretizira baveći se jasno određenim sadržajem psihičkih i fizičkih rana te pripuštajući u djelo stanovitu figuralnost.
U ponudi žanrovskih filmova ne manjka humora, uglavnom zavijenog u SF ili horor ruho. Urnebesna španjolska satira, multiverzumski SF Fonorama (r. Alex Rey) u persiflaži povijesnog i suvremenog New Yorka nakrcanoj filmofilmskim namigivanjima parodira telekomunikacijski marketing, maniju pametnih telefona i opća mjesta žanra. Mučni, ali duhoviti španjolski i brazilski horori Paralelno (r. Sam Orti) i Torbica (r. Gabriel Nóbrega, Lucas René) potvrđuju, pak, kako stop animacija ostaje najplodnijim tlom animirane strave i užasa.
Svjetski festival animiranog filma – Animafest Zagreb održat će se u Zagrebu od 5. do 10. lipnja 2023.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....