LEGENDARNI GLUMAC

Ovacije za Slavka Štimca u Puli: ‘Ne uspijeva svakoj dječjoj filmskoj zvijezdi odrastati ili ostarjeti pred kamerama‘

Slavko Štimac

 Goran Sebelic/Cropix
‘Ovdje dolazim svake godine, od svoje jedanaeste i mog prvog filma Vuk samotnjak‘ rekao je kad su mu uručili nagradu

Legendarni glumac Slavko Štimac dobitnik je Nagrade "Fabijan Šovagović" koja mu je uručena na Pulskom filmskom festivalu.

"Pula je jedinstvena, meni jako značajna. Odrastao sam ovdje, dolazim svake godine, od svoje jedanaeste i mog prvog filma Vuk samotnjak. Nikad neću zaboraviti tu veličanstvenu atmosferu u Areni, publiku... Obišao sam jako puno festivala od Cannesa nadalje, i mogu reći da nigdje nije kao u Puli. Ovi mirisi Mediterana, ovaj grad koji je divan, sve se nekako potrefilo...", rekao je Slavko tim povodom.

Nagradu koja nosi ime njenog oca, glumačkog velikana Fabijana Šovagovića, Slavku je uručila glumica Anja Šovagović-Despot, istaknuvši ponos i sreću što je upravo Slavko ovogodišnji dobitnik: "Slavko je karizmatičan, emotivan, beskrajno talentiran umjetnik, u ljubavi za svoj poziv kojem pristupa s punom predanošću, baš kao što je i moj otac pristupao svome pozivu - ne kao poslu, već kao predanju."

Tom je prilikom prikazan i dirljiv film o Slavku u režiji Judite Gamulin koji sažima najsvjetlije trenutke njegove impresivne karijere koja uspješno traje preko pola stoljeća. Surađujući s najvećim redateljima svog vremena, uključujući Branka Bauera, Matu Relju, Petra Krelju, Gorana Markovića, Gorana Paskaljevića, Slobodana Šijana, Emira Kusturicu i velikog Sama Peckinpaha, Slavko je ostvario dugi niz nezaboravnih uloga koje se rado citiraju i danas: "Jest hund, al je i Mile", "Japatopu tipi lipi, pljuni pa prilipi", i naravno, onaj najpoznatiji: "Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem".

"Bio sam jako dirnut i iznenađen kad su mi javili da sam dobio nagradu koja nosi ime po jednom stvarno veličanstvenom glumcu. Šova (Fabijan Šovagović, op. a.) bio je zaista velik i kad bi se njegovi kadrovi uklonili iz hrvatskog i jugoslavenskog filma, pitanje je koliko bi toga ostalo. Čast mi je što ovo priznanje nosi njegovo ime", rekao je Slavko prilikom preuzimanja nagrade.

Slavko je na press konferenciji poručio da je "zadatak nas glumaca da nam ljudi koji dođu gledati film vjeruju, ali i da budemo u karakteru i imamo što manji ego. Temelj rada, temelj svega je biti - istinit."

Istoga dana navečer Slavko se poklonio publici u prepunoj Areni te je tom prilikom osvojio višeminutne standing ovations.

Nagradu "Fabijan Šovagović" ustanovilo je Društvo hrvatskih filmskih redatelja 2001. godine u spomen na velikana hrvatskoga glumišta Fabijana Šovagovića, a odonda je dodjeljuje za izniman doprinos hrvatskom filmu i kinematografiji. Prvi dobitnik nagrade bio je Boris Dvornik, a odonda se tradicionalno dodjeljuje u sklopu Pulskog filmskog festivala.

image

Slavko Štimac i Anja Šovagović Despot

Goran Sebelic/Cropix

"Ne uspijeva baš svakoj dječjoj filmskoj zvijezdi odrastati ili ostarjeti pred kamerama. Kad lice počne gubiti svježinu, gesta mladenački šarm i spontanost, a pritom biološko odrastanje ne prati i glumačko sazrijevanje, mnogi glumac ili glumica jednostavno počnu nestajati s ekrana. Slavko Štimac u tom je pogledu slavna iznimka. Našu mušku Jodie Foster ‒ tada bucmasta lica i krupnih očiju duboka pogleda ‒ upoznali smo u dobi od 12 godina, kada je bez ikakvog glumačkog iskustva nosio glavnu ulogu u cjelovečernjem filmu Vuk samotnjak (1972) Obrada Gluščevića. Tražeći dječaka koji će utjeloviti zaigrana protagonista snježne ličke pastorale, Štimca je među školskom djecom u njegovu rodnom Perušiću pronašla scenaristica i redateljeva supruga Maja Gluščević. Ostalo je ‒ povijest. Vuk samotnjak pamti se i prenosi novim generacijama kao jedan od najboljih i najslojevitijih hrvatskih/jugoslavenskih filmova za djecu, a njegov nadareni filmski debitant danas iza sebe ima šezdesetak filmova, niz kazališnih predstava i veliki broj televizijskih serija, jednako toliko nezaboravnih uloga i legendarnih replika poput one „Svakim danom sve više napredujem“ iz Kusturičina filma Sjećaš li se Dolly Bell?. Kultna hipnotička mantra Kusturičina Dina, međutim, postala je glumačka stvarnost Slavka Štimca", piše o Štimcu filmska kritičarka Diana Nenadić te nastavlja:

"Adolescentsko doba proveo je na filmskim setovima, a zbog njih nikada nije stigao upisati glumačku akademiju. Za tim ne treba žaliti, jer su ga i drugi redatelji odmah prepoznali kao „rođenog“ glumca. Kroz Sutjesku Stipe Delića (1973) „prošetao“ se epizodno, kao partizanski kurir, da bi ga veliki meštar Branko Bauer stavio u samo središte antologijske TV serije Salaš u Malom Ritu (1975-1976) i iz nje nastale filmske duologije (Salaš u Malom Ritu i Zimovanje u Jakobsfeldu, 1976). Mali glumac našao se među glumačkim divovima (Slobodan Perović, Miodrag Radovanović, Pavle Vuisić), a njegov dječak Milan u nesigurnu svijetu Drugog svjetskog rata, okruženu neprijateljima i vojvođanskim folksdojčerima koje lukavo nadigrava, šarmira ili emocionalno „kupuje“, upravo ono što Štimac jednako uspješno radi i s gledateljima.

Iste ga je godine u legendarnoj ekranizaciji Lovrakova Vlaka u snijegu redatelj Mate Relja vidio kao starmalog Ljubana koji će zamijeniti učitelja i smirivati strasti fakina iz svoga razreda u novoj snježnoj pustolovini. Hrvatske kolege slijedili su Vladimir Tadej (partizanski Pakleni otok, 1979) i Petar Krelja (socijalna drama Godišnja doba, 1979). No do tada je lički dječak već „zaveo“ i Sama Peckinpaha. Karizmatični američki filmaš radi Slavka je dopisivao knjigu snimanja Željeznog križa (Cross of Iron, 1977), a iste se godine kod „praškog studenta“ Gorana Markovića glumački komforno smjestio u priču o avanturama malodobnog delinkventa Pere Trte u Specijalnom vaspitanju".

image

Slavko Štimac, 2013.

Goran Sebelic/Cropix

U svome tekstu Nenadić također dodaje: "Nastanivši se trajno u Beogradu već kao šesnaestogodišnjak, sa stankama tijekom kojih je živio u SAD-u, sljedećih tridesetak godina Štimac će igrati u produkcijama diljem bivše federacije, najmanje u Hrvatskoj. Zacijelo najvažniji dio tog razdoblja početak je 1980-ih. Desetljeće je započelo kinohitovima. U alegorijskoj urnebesnoj komediji Ko to tamo peva (1980) Slobodana Šijana (kod kojega je prethodno i propjevao u TV filmu Kost od mamuta), njegov malodobni mladoženja dio je uvrnuta mikrosvijeta skupljena u razdrmanom lokalnom autobusu. Kusturičinu mega-uspješnicu Dolly Bell obilježio je emocionalno zahtjevnom ulogom srednjoškolca razapeta između autoritarnog oca-komunista koji umire, vlastite vjere u spasilačku moć hipnoze, glazbenih duhova šezdesetih te neizostavnog zova libida, koji će biti karakterološka okosnica i protagonista komedije Varljivo leto ‘68 Gorana Paskaljevića (1984). S Kusturicom se našao još dvaput. U Zlatnom palmom ovjenčanom Undergroundu (1995), stvorio je groteskni lik apartnog „dobrice“ ‒ ljubitelja životinja usred podzemnih ratova koji su od 1941. do 1990-ih harali Jugoslavijom. Njegov tipološki „srodnik“ zapeo je, opet Kusturičinom voljom, negdje u planinama u posljednjim balkanskim sukobima, u križancu komedije, drame i romanse Život je čudo (2004). Taj je film ujedno vratio Štimca iz SAD-a (gdje je svojoj filmografiji dopisao nekoliko novih naslova) u kinematografiju regije, pa tako i hrvatsku.

Buick Riviera Gorana Rušinovića (2008) predstavlja bitno novog, starijeg i zrelijeg Štimca, na čije se lice navukao reljef i izraz „ozbiljnog“ i odraslog muškarca, dok je izazove odrastanja zamijenilo „životno“ iskustvo. Novi list u njegovoj karijeri do danas je gusto ispunjen filmskim naslovima sa starim znalcima (Marković, Paskaljević, Šijan...) i novim redateljima te nizom popularnih televizijskih serija gdje će ‒ kontrolirajući svaku svoju gestu vještinom okorjelog profesionalca ‒ uvjerljivo odigrati propalog boksačnog trenera (Počivali u miru, 2018‒), serijskog ubojicu (pr. Crna svadba, 2021), kriminalnog „šerifa Ragana“ (Područje bez signala, 2021-2022), tjeskobnog djedu-paraonika (film i serija Mrak Dušana Milića)... No usred te tipološke preobrazbe, te poslije četiri desetljeća suigre s gotovo svim važnim dionicima ex-jugoslavenskoga glumišta, dogodio se i meta-film Ime: Dobrica, prezime: nepoznato (Srđa Penezić, 2016). Njegoj spoj softverski rekreiranog lika iz ranih filmova s aktualnom „živom“ slikom dječački naivnog muškarca ne može se ne protumačiti kao posveta čovjeku i kreativcu imena Slavko, prezimena Štimac i zanimanja ‒ rođeni filmski glumac".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 06:43