Oskarovac Danis Tanović u 9 dana snimio film za 17 tisuća eura

Bilo je to krajem 2011, prosinac u Sarajevu, čitajući dnevne novine Danis Tanović nailazi na ovakvu priču: jednoj trudnici, Romkinji, iz nekoga sela u okolini Tuzle, iz obitelji skupljača staroga željeza, zamro je plod u utrobi.

Dogodi se ponekad to, i među sretnijim i urednijim svijetom, a mogući uzroci su mnogobrojni. Postoji, međutim, pravilo da mrtvo dijete valja što prije izvaditi van, ono je strano tijelo u organizmu, u suprotnom ženi prijeti brza i izvjesna smrt. Ženu je muž, mimo predrasude o Romima i njihovom odnosu prema medicinskim ustanovama, vrlo brzo odveo u Univerzitetski klinički centar u Tuzli. Tamo su joj zatražili ovjerenu zdravstvenu knjižicu. Nema!

Onda su od muža tražili da unaprijed plati intervenciju, jer tko će Ciganima vjerovati, ali muž nije imao dovoljno novca. I tako su tuzlanski liječnici otpravili ženu van, s mrtvim plodom u utrobi, i mogli su, pritom, bacati oklade koliko će vremena proći prije nego što je sepsa ne pomori. Ali muž se, požrtvovan, nije predavao, nego ju je odveo u Republiku Srpsku, gdje je naišao na savjesnoga liječnika, koji je ženi vrlo jednostavno - a sa stanovišta socijalnoga i zdravstvenog osiguranja i vrlo jeftino - spasio život.

Kakvi smo mi to ljudi

Ovakvih priča se nađe po Oslobođenju, Dnevnom avazu, banjalučkim Nezavisnim, mostarskome Dnevnom listu. U tom je pogledu bosanskohercegovačko novinarstvo zdravo, mnogo zdravije od hrvatskog, jer vjerno bilježi i najmračnije epizode društvenih kronika. Ali ipak, stvar je, čak i za bosanske prilike, šokantna, pa i nevjerojatna.

Iz običnoga ljudskog interesa, valjda se nadajući da je sve to nastrana novinarska patka i izmišljotina, Tanović naziva svoju sarajevsku producenticu Amru Bakšić-Čamo, da nekako provjeri što se to dogodilo. A zatim i odlazi u Tuzlu, posjećuje nesretne ljude, i uvjeri se da je ama baš sve istina.

Tad mu na um pada da snimi dokumentarni film - pita se kakvi smo mi to ljudi postali, htio bi grebati milu majku bezdušnim tuzlanskim doktorima, na pameti mu je sve što i mnogim običnim čitateljima jedne novinske vijesti - dobro se upoznaje sa Senadom Alimanović i Nazifom Mujićem, ponovo ih posjećuje, i tada mu nadođe luda ideja: a zašto da snimaju dokumentarni film, kada tu, ionako, nije riječ o dokumentu, i kada je, ionako, sve već prošlo? Zašto, umjesto toga, oni ne bi pred kamerom odigrali cijelu priču, tačno onako kako se dogodila?

Film za u jedan kombi

I tako je, malo više od mjesec dana nakon što je objavljena vijest, započelo snimanje filma “Epizoda u životu berača željeza”. Snimanje je trajalo devet radnih dana, usred gadne i snježne bosanske zime, u selu dvadesetak kilometara daleko od Tuzle. U filmskoj ekipi, koja bi mogla stati u jedan manji kombi, bilo je sedam ljudi. Radilo se s tri kamere, glavni snimatelj bio je Erol Zubčević.

“Nije se tu moglo puno ponavljati, snimalo se otprve ili od druge, sve je moralo vrlo precizno funkcionirati, jer s njima ne možeš ponavljati scene. Već u četvrtom ponavljanju ljudi počinju da glume, i tada cijela stvar propada.” Govorio mi je Tanović, pomalo već i začaran svojim filmom. Prvi put smo o njemu razgovarali ljetos, za jednog od mojih traumatičnih posjeta rodnom gradu, drugi put prije nekoliko dana, kada se vratio iz Indije, da se pripremi za put u Berlin.

Odavao je dojam čovjeka kojeg je promijenio vlastiti film. Dogodi se to, istina vrlo rijetko, redateljima kao i piscima, da ih promijeni vlastita priča. Snimanje “Epizode u životu berača željeza” koštalo je 35.000 konvertibilnih maraka (ili malo više od 17.000 eura), a konačna cijena filma, koji će biti prikazan u glavnome, natjecateljskom programu Berlinskoga filmskog festivala, ne prelazi 30.000 eura.

Ovaj ekstremno jeftin film snimljen je na način na koji se, barem u nas, filmovi ne snimaju, a brzina reakcije na jednu novinsku vijest besprimjerena je u našim kulturama. Istina, nekad davno, u vrijeme Tanovićeva rođenja (1969.), i sve do kraja osamdesetih, postojala je u bosanskohercegovačkoj kinematografiji živa tradicija kratkoga igranog i dokumentarnog filma, s rubova socijalne kronike. Posljednji takav film je remek-djelo Vuka Janića iz 1991, pod naslovom “Halda”.

Danis Tanović na različite je načine, i u različitim producentskim uvjetima, snimao svoje filmove, pokazujući neobičnu prilagodljivost i kreativnu žilavost. “Epizoda u životu berača željeza”, paradoksalno, snimana je u sličnom autsajderskom ključu kao i “Ničija zemlja”. Stjecajem različitih okolnosti, morao se emancipirati od toga da je jednom dobio Oskara.

Ove godine tri će regionalna filma - tojest filma sa srpskohrvatskoga jezičkog područja - biti prikazana u Berlinu. Uz Tanovićev film, koji je u elitnome, zlatnom programu, u informativnoj selekciji vidjet će se srpski film “Krugovi” Srdana Golubovića, te hrvatski film "Obrana i zaštita" Bobe Jelčića. Međutim, sva tri djela imaju neke vrlo važne, zajedničke, karakteristike: bave se bosanskim ili hercegovačkim pričama, tematika im je izrazito socijalna i angažirana, i sva tri filma bave se bosanskohercegačkom današnjicom, a ne ratnim vremenima.

Također, sva tri filma su zasnovana na vrlo lokalnim pričama, bez pretjerane brige oko toga hoće li ih razumjeti bijeli svijet i kako će se uklopiti u globalne ideje multikulturalizma i političke korektnosti. Jelčić i Golubović su, kao i Danis Tanović, pokušali ispripovijedati priče koje ih se vrlo osobno tiču.

Ovo vrijedi napomenuti - ne zato da bi se Golubović i Jelčić šlepali uz Tanovićev uspjeh, to im nipošto nije potrebno, a hrvatski mediji koji bi na tome insistirali samo devalviraju vrijednost njihovih filmova - nego zajednička, bosanskohercegovačka i poslijeratna potka sva tri filma potvrđuje nešto što je vrlo zanimljivo.

Bosanski narativ

Unatoč brzometnim i olakim predviđanjima kritičara i kroničara kako će bosanska filmska naracija trajati koliko i bjelosvjetski interes za ratnu tragediju jedne male zemlje, unatoč i angažiranom kič turizmu u nevelikom rasponu od Angeline Jolie do Arsena Antona Ostojića, bosanska je priča nekako prirodno nadživjela i rat, i vremena humanitarnog i tješiteljskog interesa bijeloga svijeta.

Kada je pripovijedaju oni kojih se ona doista tiče, to biva zanimljivo svima. U svemu drugom, Bosna i Hercegovina je društvo u rasulu, država u kontinuiranom i beskrajnom procesu samouništenja, ali samo je njezina priča živa i stvarna. Srbija u filmskoj naraciji, kao društvo i kao mit, jedva da postoji, dok Hrvatske, na žalost, nema nikako. Tu HAVC ne može ništa, uzaludno bi bilo bušiti kondome, kada su svi spermići, redom, mrtvi.