Ona vrsta retro filma gotovo za sve uzraste (iako je dosta nezgodno kad Hugh Grant počne govoriti hrvatski)

Nastavak filma o medvjediću Paddingtonu, junaku brojnih romana na početku ljeta preminulog Michaela Bonda, stiže u naša kina s velikim hendikepom. Dostupna je samo sinkronizirana verzija na hrvatski, što je u redu kada su u pitanju crtići, jer se tamo glasovi stranih glumaca zamijene domaćima, no dosta je nezgodno kad Hugh Grant ili Brendan Gleeson, zvijezde koje odlično poznajemo, počnu govoriti hrvatski. Nažalost, “Medvjedić Paddington 2” predstavlja nesretnu kombinaciju igranog i animiranog filma, gdje je sve podređeno naslovnom junaku, pa je zbog njega izvedena čitava ta operacija. Nisam baš siguran da će se to isplatiti, jer se film obraća i znatnom dijelu gledatelja zrelije dobi, koje će itekako zasmetati sinkronizacija, međutim, što je tu je, strpite se da se film pojavi na disku, gdje će valjda uz sinkroniziranu dodati i originalnu verziju na engleskom.

Starije gledatelje ne spominjem bez vraga, jer “Medvjedić Paddington 2” je vrsta retro filma koji je namijenjen gotovo svim uzrastima. Nije baš precizirano kada se radnja odigrava, no dostatan vam je podatak da nitko ne koristi mobitel, na svakom uglu postoje telefonske govornice, a London, u koji je mali junak stigao iz Perua, kao da je iz pedesetih. Čak i završnica odaje počast lokomotivama na paru, koje je, kako nam kažu, već pregazilo vrijeme, ali one još uvijek dobro funkcioniraju.

Zapravo, simbol filma je trodimenzionalna slikovnica na rasklapanje koju Paddington želi pokloniti svojoj teti Lucy (ona je ostala u Peruu) za 100. rođendan. Današnji klinci nemaju pojma što je to, valjda s roditeljima nikad nisu kročili u antikvarijate u kojima se kriju takva blaga, njihov svijet su ionako internet, videoigre i sve vrste digitalne tehnologije. No sudeći po tome kako su se o nastavku “Paddingtona” raspisali u britanskim medijima, gdje je film veliki hit, bit će da je to ona vrsta kinoatrakcije na koju roditelji tjeraju djecu, a ne obrnuto. I jednima i drugima bit će simpatično kako medvjedić tamani sendviče od marmelade koju sam spravlja, no neke od dosjetki bit će ipak draže odraslima, pogotovo luckasti zatvor u kojem se odigravaju situacije posuđene iz romana Charlesa Dickensa: tamo se naš junak posve dobro snalazi jer poštuje geslo da i na zlo treba uzvratiti dobrim, a kad i shvati da to možda nije najmudriji postupak, neće ga promijeniti.

U staromodni svijet pripada i zabavni park u kojem se odigrava važan dio radnje, suvremeni klinci su eventualno bili u Disneylandu, ali nikad u nečem ovakvom što pamte samo njihove bake i djedovi. U svemu tome odlično se snalazi Hugh Grant: unatoč tome što već dugo nije dobio ulogu kakvu zavređuje, izuzev u “Neslavno slavnoj Florence” gdje je bio ravnopravan partner Meryl Streep, ovdje je u punoj formi kao glumac šarlatan koji je spao na to da reklamira pseću hranu. Nekadašnji junak romantičnih komedija postao je izvrstan karakterni glumac i prava je šteta što mu u nastavku “Medvjedića Paddingtona” nismo mogli čuti glas.