ODVOJITE MALO VREMENA I DOĐITE NA TUŠKANAC Prikazuju se ZF filmovi 50-ih koje ne smijete propustiti

Bio je to veliki rizik za tada još moćnu kompaniju MGM. Tijekom 1955. odlučila je uložiti milijuna i 900 tisuća dolara u znanstvenofantastični film “Zabranjeni planet”, što se smatralo ludošću budući da je taj žanr posve dobro prosperirao u puno jeftinijim B-produkcijama.

MGM je, kao i uvijek, htio zabljesnuti, bio je to prvi SF spektakl u holivudskoj povijesti, koristio je elektroničku glazbu, mogao se pohvaliti simpatičnim likom robota (Robby Robot) koji kao da je najavio kasnije “Ratove zvijezda”, kratka suknjica Anne Francis uzbudila je cenzore u Španjolskoj, tinejdžeri su ga obožavali, ali i njihovi roditelji, što nije slučajno zbog dva narativna zaloma.

Ponajprije, priča je jako podsjećala na Shakespeareovu “Oluju”, dr. Morbius (poznati karakterni glumac Walter Pidgeon), znanstvenik s naslovnog planeta, bio je pljunuti Prospero, koji svoju kćer (Francis) želi zaštititi od uljeza sa Zemlje, a drugo, neman koja terorizira došljake zapravo je fizička inkarnacija njegove podsvijesti, što je krajnje inventivna dosjetka na tragu najozbiljnijih psihoanalitičkih teorija. “Zabranjeni planet” bio je neizmjerno utjecajan, Gene Roddenbery, tvorac kultne serije “Zvjezdane staze”, obožavao ga je i odao mu nekoliko posveta u pojedinim epizodama, a James Cameron nikad nije ostvario svoj plan da napravi novu verziju, s puno boljim specijalnim efektima.

Odvojite vrijeme

To je svakako najatraktivnije ostvarenje u ciklusu “Znanstvenofantastični film 50-ih”, koji se od danas pa do nedjelje, na žalost sa samo po jednom projekcijom, prikazuje u kinu Tuškanac, tako da ćete morati odvojiti prilično mnogo vremena u jako kratkom razmaku da biste pogledali sve što vas zanima. Drugo mjesto svakako bi zaslužila “Invazija kradljivaca tijela” Dona Siegela iz 1956., no taj film je suviše često na programu HRT-a, tako da je bolje preporučiti nešto rjeđe emitiran “Čovjek koji se smanjuje” iz 1957., majstora tog žanra Jacka Arnolda.

Kad smo ga prvi put vidjeli sredinom 70-ih (emitirala ga je Televizija Beograd na svojem drugom programu), bili smo prilično fascinirani filmom o kojem su se u to doba raspisali najugledniji filmski časopisi. Reputacija mu ničim nije bila okaljana jer je bio politički korektan, nije se tu razmetalo antikomunizmom kao u “Crvenom planetu Mars” iz 1952., ovdje se upozoravalo na puno ozbiljniji problem, a to su nuklearni pokusi.

Glavni junak nađe se u “zabranjenoj zoni”, a posljedica je da se počinje smanjivati. U vlastitoj kući sve mu je postalo prijetnja, preveliki predmeti poput škara, iglu, srećom, može koristiti kao oružje, a kad se na njega namjeri mačka, u pravoj je pogibelji. Da je snimljen koje desetljeće ranije, obožavali bi ga nadrealisti jer već fotografije s čovjekom u gigantskoj kući djeluju nevjerojatno.

Ubojita melasa

“Mjehur” iz 1958., luckasta priča o melasi koja proždire ljude i njihovu okolinu, mogao se pohvaliti glumcem u glavnoj ulozi, uskoro megazvijezdom Steveom McQueenom, a i novom verzijom iz 1988., koja je imala svojih poklonika te prošla bolje od originala. Već sama činjenica da su filmaši nove generacije toliko posezali za blagom iz ranijih desetljeća dostatno svjedoči koliko je znanstvena fantastika bila utjecajna.

Nisu sve nove verzije bile na razini svojih predložaka, tako je “Dan kad se Zemlja zaustavila” s Keanuom Reevesom iz 2008. bio SF spektakl koji je slabo iskoristio polaznu ideju filma iz 1951., u razdoblju paranoje protiv “crvene invazije”, taj se usudio poručiti da “gosti iz galaksije” (da iskoristimo naslov filma Dušana Vukotića) znaju biti miroljubivi i civilizacijski su napredniji.

Zašto za znanstvenom fantastikom pedesetih i danas vlada takvo zanimanje? Zato što nas je obdarila nizom intrigantnih ostvarenja koje baš nije jednostavno protumačiti. Uzmite za primjer već spomenutu “Invaziju kradljivaca tijela” iz 1956. (od kasnijih verzija najbolja je druga, u režiji Philipa Kaufmana iz 1978.).

Ona je poput Rorschachova testa: tumačite li je na jedan način, to je čista osuda totalitarizma (tada prakticiranog uglavnom u Sovjetskom Savezu i Kini), no pomaknete li gledište, nema bespoštednije osude američkog antikomunizma. Valjda će zato taj žanr još dugo privlačiti filmoljupce.