PIŠE NENAD POLIMAC

ODLAZAK GENIJALNOG KOMIČARA TERRYJA JONESA Veseli povjesničar s Oxforda koji je Monty Pythone najviše zadužio radom iza kamere

Terry Jones
 George Phillips / MirrorPix / Profimedia

Godine 2016. Terry Jones dobio je nagradu velškog ogranka Britanske akademije za film i televiziju, publika je bila entuzijastički raspoložena, no sa slavljenikom, čini se, sve nije u redu.

Poslije se doznalo da je godinu dana prije toga obolio od rijetke vrste demencije, zbog koje ne samo da se teže kretao nego pred smrt više nije mogao niti govoriti. Umro je u ponedjeljak uvečer, u krugu obitelji, a takav se ishod već dugo očekivao. Imao je 77 godina.

Jonesa je proslavila humoristična serija “Leteći cirkus Montyja Pythona”, koju je od 1969. do 1974. emitirao BBC, ponekad na oduševljenje, a ponekad na zgražanje širokog kruga gledatelja.

Vizualni gegovi

Takav televizijski program u Velikoj Britaniji prije toga nisu vidjeli, puno vizualnih gegova, skečeva nabijenih apsurdom i potpomognutih još luđom animacijom. Jones, dakako, nije bio jedini autor te serije u kojoj je igrao tko zna koliko uloga, ali je za nju bio iznimno važan. Jezgra je nastala kad je na Oxfordu, gdje je studirao književnost da bi se poslije prebacio na povijest, upoznao Michaela Palina i shvatio da imaju puno zajedničkog, najviše to da dovode do ludila kolege koji nisu razumjeli njihovu zafrkanciju. S Cambridgea su stigli John Cleese, Graham Chapman i Eric Idle, a pridružio im se američki animator i filmaš Terry Gilliam: tako je “Leteći cirkus Montyja Pythona” bio rođen, a izdržao je, zapravo, jako dugo, ne samo zbog reakcija javnog mnijenja nego i zbog disparatnih interesa njegovih članova. Prije toga su se nasumično upoznali u “Frostovu izvještaju”; poznata televizijska faca David Frost bio je samo voditelj, no pisce pojedinih skečeva teško je bilo i nabrojati. Među njima su bili i gotovo svi budući pajtonovci.

Kad su početkom sedamdesetih osvojili Ameriku (film sastavljen iz skečeva “A sada nešto potpuno drukčije” poslužio im je kao “lokomotiva”), znali su da su na dobrom putu, no tada ih je taj format sve manje zanimao. Već 1975. napravili su svoj prvi pravi cjelovečernji film “Monty Python i Sveti gral”, režirali su ga Jones i Gilliam, a pomoglo je i to što je prvi po struci bio povjesničar i obrtao bi naglavce drevna razdoblja i njihove legende. Jonesu se režija svidjela, ali je ipak više volio kad mu u toj vrsti posla nitko ne pomaže. Zato je sam režirao “Brianov život” iz 1979., koji se izrodio u jedan od najvećih društvenih i vjerskih skandala tog vremena. U njemu se na oštrici njihove satire našao i sam Isus Krist, pogotovo interpretacija političkog vrenja među Židovima početkom prvog tisućljeća. Jones je inače u “Letećem cirkusu” obožavao glumiti žene, pa je i ovdje igrao majku zlosretnog Briana, koji je imao peh da je rođen istodobno kad i Krist.

Groteskni debeljko

Njihov sljedeći - i posljednji film - “Smisao života Montyja Pythona” (1983.) nije bio tako provokativan, opet ga je režirao Jones, ali je zato dobio Veliku nagradu žirija u Cannesu, što je zapravo druga nagrada tog festivala. Film je bio načinjen iz nekoliko vizualno vrlo elaboriranih epizoda, od kojih su svi upamtili onu s groteskno debelim gospodinom Creosoteom (glumi ga sam Jones), žderonjom pohlepnim za svakim slasnim zalogajom: on jede i jede, sve dok se ne raspukne. Prava je šteta što se Jones kasnije nije više posvetio režiji jer očito je za to imao dara, no poprilično ga je obeshrabrio rad na fantastičnom spektaklu “Labirint” (u njemu je glumio i David Bowie): napisao je jednu od verzija scenarija, ali malo se što njegova našlo u završnoj verziji filma. Zato je bio prilično zadovoljan pustolovnom zafrkancijom “Erik Viking” (1989.) s Timom Robbinsom u glavnoj ulozi, jer je ta pomirivala nekoliko njegovih strasti, od povijesnog filma do filma za mladež.

Raspad grupe

Godine 1989. umro je Graham Chapman, bilo mu je 48 godina, i planovi za bilo kakvo ponovno okupljanje pajtonovaca bili su isključeni. Uostalom, Gilliam je neko vrijeme figurirao kao redatelj skupih holivudskih produkcija (“Brazil”, “Avanture baruna Münchhausena”, “12 majmuna”), a Palin je počeo putovati oko svijeta i zafrkavati Jonesa koji nikako da prekorači prag svoje kuće, no taj se zato sve češće odmicao u prošlost i otkrivao nevjerojatne zgode. Odličan format našao je u popularnoznanstvenim mini serijama u kojima mu nisu trebali glumci, nego samo zanimljivi materijali i pritom je otkrivao štošta. Dovoljno je pobrojati naslove “Tajna povijest Rima” i “Tajna povijest Egipta”, pa da naslutite kakvo se blago u njima krilo. Obožavao je izvrtati naglavce predrasude o povijesnim razdobljima, njegovi “Križari” otkrivali su činjenice koje su bila čista suprotnost onome što se nalazilo u povijesnim čitankama, a ista je stvar i s “Barbarima”. Ispada da su nam čitavo vrijeme proturali neistine: Jones je bio taj koji nas je na zabavan način vraćao na pravi put. Osobito su dobri bili “Srednjovjekovni životi Terryja Jonesa”. U njima je to mračno razdoblje predstavljeno kao vrlo prosvijećeno, a tek poslije uslijedio je pravi “mrak”. Volio je pisati knjige za djecu, a specijalnost su mu bili politički komentari u Guardianu i Observeru. Na meti su mu bili Tony Blair i njegovi američki saveznici poput Georgea W. Busha i Donalda Rumsfelda: kad ih je skupio u knjizi “Rat protiv rata protiv terora”, dospio je na top-listu bestselera. Palin je zasigurno bio u pravu kad ga je nazvao renesansnom ličnošću, no jedini je problem što je Jones o toj renesansi mislio puno gore od većine povjesničara.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 03:42