Još prije no što je 1955. diplomirao kiparstvo i slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji za primijenjenu umjetnost, Zlatko Bourek već je surađivao s kolegama iz Zagreb filma koji su otvarali nove svjetove i uskoro etablirali najpoznatiji brand jugoslavenske kinematografije, Zagrebačku školu crtanog filma. Za njega je to bilo normalno, radio je nekoliko stvari odjednom, ali ništa od toga nije bilo površno ili rutinski. Isprva je bio scenograf (osobito mu treba izdvojiti modernistički “Inspektor se vratio kući” Vatroslava Mimice iz 1959., dobitnik prve nagrade na tada već vrlo prestižnom festivalu kratkog filma u Oberhausenu, na kojem je radio i poznati slikar Zvonimir Lončarić), da bi se od šezdesetih prebacio u redatelje.
Za razliku od kolega Nedjeljka Dragića, Zlatka Grgića i Borivoja Dovnikovića, koji su predstavljali idealan obrazac autora animiranih filmova, jer su im ostvarenja nicala iz njihovih vlastitih crteža, Bourek je bio nešto drugo: animacija mu je bila namjerno gruba, koristio je tehniku kolaža i nastojao objediniti sve svoje vještine u tim kratkim formama, od crtanja, slikanja i kreiranja lutaka.
Crno-bijeli “I videl sam daljine meglene i kalne” (1964.), zasigurno najbolji komadić filma zasnovan na Krležinim “Baladama Petrice Kerepmuha”, potpomognut ekspresivnom scenografijom njegova čestog suradnika Pavla Štaltera i glazbom Tomice Simovića, bio je impresivna evokacija epohe, zasnovan na groteski koju je tako često rabio u svojim slikama. Za njega je posve zasluženo dobio nagradu grada Zagreba i primljen je u Cannes u program kratkog filma. Efektan je bio i “Bećarac” (1966.), sav zasnovan na slavonskim folk motivima i tehnici kolaža, u kojem je sjajno koristio boju i impresionirao vizualnim prosedeom: iako se nije klonio pretrpanosti, kod njega je to funkcioniralo i doimalo se iznimno suvislo.
U svijetu je odlično prošao i “Kapetan Arbanas Marko” (1967.), u kojem se vješto poigravao monumentalnošću i za njega dobio priznanja u Oberhausenu, Atlanti i Mamaji, međutim, i naredne generacije će ga pamtiti kao člana ekipe koja je stvorila najuspješniji serijal Zagrebačke škole crtanog filma, “Profesora Baltazara”. Sam lik koncipirao je Zlatko Grgić, no Bourek je zajedno sa Štalterom smislio Baltazargrad, imaginarno naselje kakvog se ne bi postidio ni veliki japanski majstor Hayao Miyazaki.
Ipak, njegov najomiljeniji crtić svakako je “Mačka” (1971.), nastala po šansoni Ibrice Jusića na tekst Zvonimira Goloba (u talijanskoj verziji pjevao je Franco Potenza), u kojoj opet koristi kolaž, impresionira upotrebom boje i naglašavanjem erotike. Teško je i pobrojati festivale, domaće i strane, na kojima taj film nije dobio neko priznanje, a i danas se obavezno prikazuje na svim ozbiljnijim retrospektivama Zagrebačke škole crtanog filma.
Bio je svestran, zabavljao bi društvo anegdotama koje bi pričao i preko pola sata, bavio se kratkim igranim i lutka filmom, ali kad je kinematografija u pitanju, pamtit ćemo ga prvenstveno po animiranom opusu. Uostalom, njegovo zadnje važno ostvarenje je “Wiener Blut” (2015.), koji je potpisao s Pavlom Štalterom, u kojem se spajaju Auschwitz i bečki valceri, kosturi i prostitutke bez nogu, a nešto od sveg tog apsurda proživio je i umjetnik sam.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....